Što kada si čudna?

Vjerojatno svi za sebe ponekad mislimo da smo čudaci. Skrivamo svoje najdraže osobine i male uvrnutosti da bi bili prihvatljivi, “normalni”. Ne znam koliko puta sam se našla u razgovoru u kojem se pokušala definirati normalnost. Jedini prihvatljiv odgovor (meni) je da je to program na veš mašini.Ne mogu reći da sam se odrekla svojih uvrnutosti. Nisam i ne želim. Jer to sam ja. Samo živim s njima u uskom krugu ljudi. S godinama sam naučila prešutjeti, ne gubiti vrijeme i energiju na objašnjavanje.

Sad sam došla u godine kad mi je to počelo smetati. Moja šutnja i zatomljavanje MENE košta na drugim područjima. Istovremeno mi je još uvijek nelagoda potpuno biti otvorena. Svi imaju neke predodžbe o svemu. O načinu na koji drugi žive život, kako bi po njihovom trebali živjeti i u svemu tom- propuste živjeti svoj život.

Negdje sam krenula linijom manjeg otpora. Čisto iz ne- da- mi- se. Recimo u odijevanju. Imam svoj stil. Trenutno imam rozu kosu, ali voljela bih još neke pomake. Samo mi se ne da da svi bulje u mene. Ne zato što se sramim, nego naprosto bih voljela živjeti u društvu u kojem te ne gledaju kao čudaka ako si drugačiji. Jednom prilikom, davnih dana, hodala sam gradom s bršljanovim vjenčićem na glavi koji mi je prijatelj napravio. Vjenčićem, ne s mrtvom kokoši na glavi. Količina ljudi koja se okrenula za mnom bila je nevjerojatna. Nemam potrebu za tom vrstom pažnje. Smeta me. Meni je imati bršljanov vjenčić na glavi najprirodnija stvar na svijetu. O tom pričam. Neke stvari koje su meni normalne, debeloj većini ljudi nisu. U ovom trenu, dapače, većina je izvrnuta ruglu. Gotovo sve što čini mene doista sretnom većini je u najmanju ruku bedasto.

Sve što radim je na margini društva.
Recimo da se deklariram kao umjetnica. Ljudi imaju predodžbu, odmah sam pomaknuta. Ako je biti pomaknut postavljati pitanja i tražiti, čekati odgovor, raditi predano na onom što voliš i tražiti nove načine gledanja i izražavanja, gledati širom otvorenih očiju i vidjeti ljepotu u svakodnevnom- onda jesam.

Reikista sam 22 godine, u međuvremenu sam razvila neki svoj energetski rukopis. Volim pomoći ljudima i volim dijeliti neka moja saznanja i alate koje sam koristila putem. Volim sretne i zadovoljne ljude. Odmah mi se priljepi naljepnica New Edge wannabe healer (nadriliječnik). Odmah iza tog ide- danas je svatko  life coach. Ne želim da ljudi bilo što što ja kažem shvate kao recept za svoj život. Nitko osim vas ga ne posjeduje. Želim samo da ljudi propituju i traže svoj način i svoje alate, a ako im ja mogu na bilo koji način pomoći i olakšati, za mene nema veće sreće. Volim slušati i učiti nove tehnike koje ja procjenjujem prirodnima. Prošla sam s mamom kalvariju moderne medicine. Ne umanjujem joj ogroman doprinos, ali mislim da smo puno složenija bića i da je za uspješno iscjeljnje jednako potrebno liječiti tijelo i psihu.
Ne trčim liječniku s djecom jer im curi nos. Dam im tretman, oni ga traže, jer je njima to normalno. Odrasli su sa saznanjem da smo satkani od energije i da s vremena na vrijeme se treba napraviti ugađanje frekvencije. Meditiram i vježbam jogu jer se dobro osjećam (netko štrika i gladi mačku, dođe na isto, samo ovo je moj način). Ne hodam za djecom s kaduljom, ne dimim ih i ne pričam im o zlim ljudima i zlom svijetu. Učim ih o poštovanju svih živih bića i kako smo svi jedno. U našoj kući različita boja kože ne znači ništa drugo osim prirodne različitosti, neko drvo je zeleno, drugo pak ima crveno lišće. Odgajam ih da su LJUDI, da poštuju svoju i tuđu različitost, da pokušavaju shvatiti zašto neki ljudi misle na jedan način, drugi na drugačiji, da shvate pozadinu i vide ljepotu u toj različitosti i dosadu “istosti”.

Ne trčim za ljudima i ne objašnjavam im kako je njihov način razmišljanja pogrešan jer nije nalik na moj. Ne preispitujem tuđu vjeru i uvjerenja, preispitujem sebe. Stalno. Mičem ono što mi ne odgovara, ugrađujem ono što mi odgovara- do slijedeće prilike. Ne pitam ih zašto su krstili djecu iako me pitaju zašto moja nisu krštena.
Bakćem se sa gomilom gluposti kao i svi ostali. Nemam odgovore na sva pitanja (tko ih ima?), znam pouzdano jer na bar jedno pitanje dnevno nemam odgovor. Ponekad ni na deset vlastitih. Ali pitam, stalno, i nadam se odgovoru koji će stići na vrijeme.
Kuham ručkove za zahtjevnu publiku, smišljam načine kako od gotovo ničeg napraviti nešto kvalitetno. Za ručak ili u umjetničkom radu. Dođe na isto, u pitanju je vještina. Tješim, bodrim i korim kao sve majke, gledam svog suputnika u oči (ponekad u očaju) dok pokušavamo riješiti financijsku zavrzlamu. Čistim, perem nepregledne količine robe, kosim travu i izgledam posve normalno. Osim što sam čudna. Po čemu? Često se to pitam…

Hodam već jako dugo, sporo i oprezno. Dosta mi je, trčala bih, letjela bih.