Odluke (il’ se umij, il’ se ubij)

Malo okrutno zvuči, zar ne? U takvu smo energiju uronjeni trenutno. Pomalo hladna i distancirana, ali čista i jasna. Zahtjeva se jasnoća u svemu, prije svega u donošenju odluka.
Odluke, odluke, odluke.
Bez okolišanja, bez emotivnih eskapada. Čisto faktografski. Što god da treba biti odlučeno, treba biti odlučeno brzo. Riješiti stvari po hitnom postupku. Sasvim je svejedno o čemu je riječ. Bilo da je riječ o kupovini hlača, popravku suđerice ili o nekim ozbiljnijim stvarima.
Donijeti odluku i smatrati to riješenim, obavljenim. Raščistiti fizički i mentalni prostor. Znam da je teško, osjeća se ta energija težine, ali sve je tu da nam olakša kretanje kroz život. Većina nas se pita pa dokle trebam donositi te odluke? Hoće li to više stati? Neće! Cijeli život će trajati, samo je u nekim periodima vidljivije nego inače.
To je naša navigacija kroz život i što ju prije savladamo biti će nam lakše. Često se zapletemo (ja prva) u svim mogućim posljedicama te naše odluke, a taj dio uopće nije naš posao. Odluka i posljedica nisu nužno linearan proces, češće je to krivudanje po putu.To su samo odgovori na pitanja što više volimo, sladoled od čokolade ili jagode. Haljinu ili hlače, zelenu ili plavu boju? Raditi u okolini u kojoj se osjećamo ugodno ili tamo gdje nas maltretiraju? Volimo li više planinariti, biciklirati ili plivati? Doslovno nas se svakog trenutka pita što želimo i volimo više, do čeg nam je više stalo.
Ono što je kod nas ljudi zbunjujuće, je da to ne vidimo kao brigu za našu dobrobit, nego kao opterećenje.
Suludo je to malo, jer ako nam se ukine pravo da neku odluku donosimo samo za sebe, osjećamo se ugroženi i vrištimo da su nam prava uskraćena. Ista ona koja si mi svakodnevno ukidamo i želimo da netko odluči umjesto nas. Čini nam se kao preteško, kao prevelika odgovornost. Odgovorni smo, da, prema sebi. Ne radimo sve što radimo jer netko to drugi želi, iako se često skrivamo iza nečijih očekivanja. Radimo sve to isključivo zbog sebe. Trebamo si to priznati, pogotovo kad kažemo da nešto radimo jer netko drugi to očekuje od nas. Promotrimo ulogu koju igramo. Postavimo isto pitanje iz drugog kuta. Želim ja to? Pristajem li ja na to, ako pristajem, zašto pristajem? Što je tu moje? Što ja volim u tom? Što to meni nosi?

Osvijestimo da je to NAŠA odluka.

To je način na koji crtamo naš smjer u životu, postavljamo postavke programa. To su naši algoritmi. Zapisano je da više volimo sladoled od čokolade, ali da s vremena na vrijeme pojedemo i sladoled od jagode jer volimo drugačije iskustvo i ne pašu nam iste stvari cijelo vrijeme. Možda želiš probati višnju. Ok, probaj.
Sve možeš, osim stajati ispred posuda sa sladoledom i stajati bez odluke. Užasno mi je poznata ta situacija, a vama?

Zašto to ne raditi?

• jer nije big deal
• jer danas možeš čokoladu, sutra jagodu, prekosutra višnju
• jer postaneš frustriran i uskraćuješ si užitak jedenja sladoleda
• jer si nervozan i ti, i onaj koji čeka tvoju odluku, i drugi ljudi koji bi jeli sladoled i čekaju da se ti odlučiš

I tako mi danima stojimo ispred posuda sa sladoledom, neodlučni i frustrirani. Mi i cijela regimenta nezadovoljnih.
Smiješno je to, zar ne? Osim što nije. Samo trebamo pojednostaviti sve, jer je sve jednostavno.
Što voliš? Kažeš – ja bih to, hvala, uzmeš to što želiš, uživaš u tom u najkraćem mogućem vremenu, svi oko tebe sretni i zadovoljni, sve je baš kako treba biti. Nekad se dogodi da ti ne paše, kažeš, nema veze, probati ću nešto drugo sutra (ili za 15minuta).
Sve uzimamo previše ozbiljno, sve.
Govorim vam iz perspektive osobe koja se s vremna na vrijeme maestralno zaplete u te mreže neodlučnosti i doda nevjerojatnu težinu na totalno jednostavne stvari. Zato sam beskrajno zahvalna kad mi dođe ovaj trenutak jasnoće i kristalizacije, kad se težina s ramena makne i shvatim da dramim nepotrebno.

Svemir navija za mene i tebe. Stalno.