Presporo

Nekad mi je sve presporo. Nisam brza osoba u kretnji, ne hodam brzo, ne dišem brzo, većinom ne pričam brzo.
Kad su u pitanju procesi, sve bih brzo, brzo, najbrže, a ne ide.

Brzo bih zacijelila, iscjelila, napravila. U dahu.

Društvo se sporo/presporo kreće jer ljudi sporo zacijeljuju. Fizičke rane brzo zacjeljuju u odnosu na psihičke. Te psihičke boli se povlače po kutevima uma desetljećima. Dovoljan je sasvim malen triger da ožive sva čudovišta, sve boli, sve napravde. To sve se skuplja u kolektivan oblak koji stoji nad društvom. Često smo žrtve tog oblaka, a da tog nismo svjesni. Čisteći svoju malu česticu, čistimo i kolektivno. Potrebno je odvojiti vrijeme u kojem ćemo razlučiti na što zapravo reagiramo. Na neiscjeljenu prošlost ili na sadašnji trenutak. Često ljudi maltretiraju, osuđuju druge jer nisu razrješili ili iscjelili nešto iz prošlosti. Nisu oprostili nešto drugima ili sebi. Pa to postaje kamenčić u cipeli. Stalno žulja.

Nikad mi nije jasno zašto se ljudi toliko bave analizom i procjenom tuđih života, a toliko malo svojim životom.
Što možeš znati o čovjeku zapravo, van onog što ti kaže, a i to je selektivna stvar kao što znamo. Koliko možeš znati o drugom, ako malo znaš o sebi? Kako znaš zašto netko reagira kako reagira, ako to ne znaš o sebi? Držite prste u vlastitom medu i bit će vam puno bolje, a o drugima da i ne govorimo ;).

Ne kažem da ljudima treba vječito gledati kroz prste i opravdavati njihov postupke. Dobro je vidjeti zašto je netko kakav je, imati to bazično poznavanje ljudske psihe. To govori da shvaćamo da nam je to zajednička karakteristika, jer smo i mi u nekom svom rasponu. Ostanak ili odlazak od nekog čiji nas postupci povređuju je osobna odluka. Treba sjesti i vidjeti što jedna ili druga opcija nama donosi. Uvijek se sve vraća na nas i naše odluke koje donosimo. Naše vaganje. Što je gubitak, što dobitak, što nam je važno, što je manje važno, gdje su nam granice u odnosima, bilo da je riječ o roditeljima, djeci, prijateljima, ljubavnicima, kolegama.

Granice našeg svijeta stalno dišu i širine i dubine se mijenjaju. Ne vrijedi jedno pravilo za sve, jer je svaki odnos, odnos jedan na jedan. Svi ljudi koji nas dotaknu, uđu u naše živote, uđu na svoj način, a neki i izađu ;). Između ljudi se stvori kemija, bliskost, razmjena informacija, razmjena energije. Neki ljudi imaju posebne ključeve i otvaraju neka vrata za koja možda nismo ni znali da postoje. Možda ostanu tu, možda odu, al su se razlogom pojavili. Drugi nam pomažu (poprilično agresivno) da jasno odredimo svoje granice. Svi mi koji se nađemo u tom kovitlacu ljudi, svi mi koji smo isprepleteni smo tu – s razlogom.

Svaka osoba nam zapravo daje komadić nas nazad, osvjetljava poznate i nepoznate dijelove. Svaka je dar, makar i ostavila gorak okus u ustima. Nekako moramo odrediti što nam paše, što ne, netko to mora preispitati i dok ne preispita ne znamo gdje smo. Sve te osobe definiraju nas, kao što mi definiramo njih. S ljudskog stanovišta, nešto postoji tek kad je u odnosu na nešto. Na taj način saznajemo o svojim širinama, visinama i dubinama, a i o ograničenjima ;).

Zato u mislima zagrlite i mučitelje jer su vam dali dio vas, a drugi put kad krenete tračat onu nepodojenu glupaču koja je loša majka jer ne kuha organske ručkove ili ne kuha, malo se zapitajte što to govori o vama. Možda se ni vama ne kuha ;).