Ulazak u osobnu moć – zašto?

Što točno stoji iza ulaska u osobnu moć?

Najlogičniji odgovor – kako savladati nemoć, kako prevladati paraliziranost, nemogućnost pokretanja, kretanje u loopu, izbjegavanje stvari koje su dobre za nas i znamo da su dobre. 

Sve u životu dolazi iz nekih iskustava. Moj najveći i najteži pokretač bio je i ostao gubitak majke. Okidač na svim razinama. Prvi put u životu, a da imam sjećanje na to, sam osjetila, u svoj punini, osjećaj nemoći. Moja silna želja da joj pomognem, da ozdravi, da je tu kraj mene- nije bila dovoljna. Gledaš nekog kog voliš najviše na svijetu kako kopni i nestaje pred tvojim očima i ponovo imaš godinu dana, jedva da si prohodao i jedva možeš dosegnuti krišku kruha na stolu. Totalna nemoć. Nakon smrti- paraliza. Istovremeno, u toj paralizi čuješ unutarnji glas koji govori da sve može biti drugačije. Nekoliko godina sam analizirala (probavljala) sve moguće obrasce moje majke, sve odnose koje sam znala, utvrđivala korijene nekih odnosa i problema koji su nastali pri tom. Nemogućnost da se nosi s nekim stvarima, paraliziranost u nekim situacijama.

Istovremeno se unutar mene budi misao da sve može i mora biti jednostavije. Da je ključ unutar nas. Samo onaj koji ima problem ima i rješenje. Ključ je negdje izgubljen u torbi na ramenu. Pronanaći ključ i otvoriti vrata je moj put. Pronaći ključ u tom kaosu s previše stvari u torbi, od kojih su neke totalno nepotrebne, iskorištne i spremne za smeće. Napraviti red u torbi, pa napraviti red u glavi. Osvijestiti što vučemo u njoj, zašto vučemo i da li nam je sve to potrebno.
Sad se oni koji me znaju smiju, jer vječito hodam s tri torbe. Samo – ja znam zašto ih vučem. U jedoj je laptop. On služi sa komukaciju, on služi za stvaranje, produžetak je moje ruke, jedan od mojih najvrijednijih alata.
Druga torba je za foto.aparat. Nime vidim kao kroz povećalo ono što želim i biram. On je moj fokus, moja meditacija.
U trećoj torbi su moje osobne sitnice. U njoj skupljam i pera po putu i male znakove koje samo ja razumijem. Znam što je u torbama čak i kad mahnito kopam (po ovoj trećoj, naravno). Jer je kaos ;).

Nego, vratimo se mi na unutarnju moć.
Preko dvadest godina proučavanja i skupljanja alata je iza mene. To je ono što želim podijeti s vama. Dati vam alate da vam olakšam ( s nožen se puno lakše nareže ravna šnita kruha nego trganjem iako ćete se najesti i od jedne i od druge).
Odgovore ćete naći na jedinom mjestu gdje ih možete naći. U sebi. Nitko nema prave odgovore na pitanja koja si postavljate. Oni su glas unutar vas koji čujete. Postaviti pitanje na drugačiji način, pogledati iz drugog kuta, e, tu nam drugi ljudi pomažu i skraćuju put.

Ulazak u osobnu moć je ulazak i uron u sebe. Vraćanje snova tamo od kud su i krenuli, iz nutrine. To je briga o unutarnjem sjemenu koje raste. Povezivanje sa svim onim što nam je dano, spajanje točkica puta, što želimo i zašto to želimo? Kad i kome smo predali dio svoje moći i zašto?
Što nas čini živima i prisutnima, što želimo da raste, koji korov trebamo ukloniti da bi ono što želimo imalo prostor za rast i razvoj.
Ulazak u osobnu moć je prihvaćanje sebe, prihvaćanje emocija i vlastite nemoći, prepoznavanje obrazaca i raskidanje istih.

Ulazak u osobnu moć je iscjeljivanje primarnog odnosa, načina na koji komuniciramo sami sa sobom. Dok tu ne postavimo dobre temelje, sve što gradimo lako se može srušiti. Vrlo je vjerojatno da ćemo ponovo doći u situaciju kad će dio urušiti, samo puno je lakše graditi nanovo na čvrstom nego na lošem temelju. Osim tog, iskustvo u gradnji i poznavanje materijala će nam omogućiti bržu i kvalitetniju gradnju. Pomaknuti ćemo koji zid, otvoriti prostor za nove stvari, a ako želimo, na dobrim temeljima možemo krenuti graditi sve ispočetka, baš onako kako smo si zamislili.
Možda dijeluje kompliciranije nego što je. Ono što je moja vještina koju tešem dvadeset i kusur godina je pojednostaviti – sve.
Uživati i pojednostaviti.

Kao što svi znamo, imamo samo jedan život. Ta bazična činjenica ostaje većinu vremena neosviještena. Da je osviještena ne bi provodili desetljeća u nekim glupim, mučnim situacijama, mučili se i gušili u neprobavljenim emocijama, nego bi živjeli punim plućima jer sutra možda ne postoji.
S obzirom da ovo čitate, nešto unutar vas vas jako zove. Poslušajte taj glas. On je najbolje što imate.