Tišina

Vratila sam se s vožnje okolicom. Dan je bio iscrpljujuć, djeca stalno u nekim svađama, na kraju dana bilo mi je dosta. Pobjegla sam, doslovno, zajahala bicikl i krenula. Vozila sam kroz šumu, sa svjetlom u zalasku.

Prvo je bilo neobično tiho i mirno. Stala sam i slušala, gledala izmaglicu koja se širila putem ispred mene.
Mir je počeo ponovo strujiti mojim tijelom. Lagano sam vozila do mosta. Glasanje zrikavaca postalo je sve glasnije. Mirno gledanje zelenog oko mene, uokrug. Sreća i zahvalnost došle su same i preplele moje kotače. Prašinasti put ispod mene. Koja je sreća i blagoslov živjeti ovdje, dotaknuti tišinu u trenu, osjetiti sebe, 15 minuta udaljen od svoje kuće.

Legla sam na polje okružena balama sjena, bezbrižna kao dijete. Širina polja ispred mene, širina neba i tišina. Samo miris sijena koji para nosnice i toplina zemlje pod mojim leđima. Blago sunce na zalasku.

Kakav god dan bio, u svakom trenu mu mogu promjeniti smjer. U svakom trenu. Znam da će me priroda zagrliti i vratiti mi izgubljenu snagu. Vratiti mi moju tišinu. Vratiti čujne otkucaje srca i osjećaj daha koji dišem. Život u trenu postaje veličanstven, u trenu…