O težini, luku i razminiravanju

Tisuće riječi danima lete mojom glavom, neorganizirano. Čujem segmente i ne čujem cjelinu. Nakupilo ih se proteklih mjeseci.
Sjednem tako u tišini noći i krenem misliti, u prazno pisati, stanem…
Riječi dolaze, prolaze, puštam ih da lete. Želim im lakoću. Težina se riješavam u svakom smislu. Priča prva, traje mjesecima, zahtjeva nastavke.
Pomislim nešto podijeliti, pa se povučem. Zaključim da nije vrijeme, osjećaj prođe, tako danima. Jednostavno je i složeno, baš kao život sam.

Priča o težini, luku i razminiravanju

Može se promatrati iz bezbroj kutova, proučavam je tridesetak godina. Zato i ima tu težinu koju sam sama dodala s godinama.
Priča zahvaća osobne poglede na svijet, obuhvaća obiteljske odnose, nasljedne osobine i nasljedne stavove. Priča je to o lomljenju duboko ukorijenjenih stavova, naučenih ponašanja i gledišta. O mijenjanju sebe i traženju svoje strukture stanica, one s kojom sam poslana i čišćenju istih od tuđih stavova.
Puno je to posla za obaviti i zato se povlačim od svega, da bih čula sebe. I uz sve povlačenje, šumovi ometaju prijem. Neki dani su bili posve kaotični, a neki ispunjeni nevjerojatnim glupostima koje su isplivavale na površinu i za koje sam znala da su totalne gluposti, a svejedno mi nije pomoglo da se u tom trenu ne osjetim pogubljeno. Priča je ovo o načinu na koji se odnosimo prema sebi u glavi.

Nekako je to najviše nalik luku, ima slojeva i slojeva. Neki se gule lakše, neki teže, ali bogme plačeš dok to radiš.
Znaš da te to čeka pa razmišljaš o luku kao cjelini, svjesna si svih slojeva, ali ne krećeš guliti jer ne plače ti se. I dođe trenutak da ti luk zatreba da bi ga nadogradio. Kreneš u guljenje, znajući posljedice… Ne žališ, ne sažalijevaš se, nego mirno prihvaćaš situaciju. Sve u svrhu kuhanja puno boljeg ručka od samo oguljenog luka u slojevima.

Moj luk sastoji se od puno slojeva, toliko da me njihov broj iznenadio. Skidanje kore promjena je koju sam morala prihvatiti. Postati nezaštićena od onog što me čeka jer koliko god sam sklona promjenama, toliko sam nekad nevoljna se njima izložiti.
Radim selekcije po poljima gdje u promjenu ulazim lako kao u sobu, negdje to vješto izbjegavam. Mislim da je to svima nekako dobro poznato. Na brojna polja ulazim bez problema, što su polja nepoznatija, što su novija, po njima se lakše krećem. Logično je to jer nema negativnih iskustava koja bi me zaustavljala. Drugi misle da sam hrabra no nije to hrabrost, to je znatiželja i neopterećenost, to je lako.

U svačijem životu postoji par minskih polja. Naravno, i ja sam vlasnik nekoliko njih. Znaš da je puno toga tu minirano, znaš da si sama postavila neke mine, malo zaboravila gdje su, a znaš da su ih i drugi kroz život tu ostavljali. Neke si vidjela u trenutku postavljanja, neke nisi. Treba očistiti ta polja, a kakav je obim posla, to samo pirotehničari znaju. Obučeš odijelo, naoružaš se strpljenjem i kreneš. Opreza nikad dosta, mnogi su stradali, a s druge strane znaš da mnogi to uspješno rade godinama i na taj način sebi i drugima olakšavaju život.
Jedno od mojih miniranih polja je pitanje tjelesne težine. Riječ je, naizgled, o fizičkoj težini s kojom vodim razgovore već tridesetak godina. Oscilacije su velike, veelike.
To polje govori o načinu na koji se štitim, o načinu gdje pohranjujem emocije, govori o načinu na kojih ih gušim, umrtvljujem, uspavljujem, smirujem.

Burnog sam i strastvenog karaktera i negdje je to proglašeno lošim. To je nekolicina mina za izvaditi, duboko dišem i krećem se milimetar po milimetar.
U djetinjstvu sam bila veliki borac protiv svih nepravda ovog svijeta. Prebučna, neshvaćena kao i svi drugi. Dvostrukog života, mnogostrukog života. Lica koja pokazuješ roditeljima, lica koja pokazuješ u školi, lica koja vide prijatelji, lica koja samo ti vidiš. Gomila lica te okružuje i sve si to ti, i ono što možeš biti. Neka ostavljaš za sobom, neka uzimaš, iako ne znaš doista što bi s njima, onako, nosiš ih za slučaj da zatrebaju. Shvaćaš s godinama da želiš neka koja su lijepa, koja su dobra, koja su blaga, prijateljska, miroljubiva i željela bi imati samo ta. No postoje i ona neka kojih se malo sramiš, jer su burna, eksplozivna, nestrpljiva i ne baš oku i uhu ugodna, a tako voliš ugodne stvari.
Kao dijete si se nagledala i naslušala neugodnih stvari koje se čuju živeći s tri generacije. Brojna obitelj, različiti načini odrastanja, različiti pogledi. Ništa pretjerano čudno, ništa što drugi ne žive, ali kad si rođena s pre/osjetljivošću na ljude i osjećaš sve raspone emocija, naprosto poželiš biti netko tko vlada svojim emocijama, netko tko ne može lako biti izbačen iz takta, jednom rečenicom katapultiran u Svemir.
Posljedično, štitiš se i označavaš pripadnost svojoj skupini ljudi koji vole jesti, pripremati i dijeliti hranu s prijateljima. S druge strane, osjećaš izrazitu nelagodu među ljudima svojih godina, uvijek su ti premali, nezreli i neodrasli i ne osjećaš se ugodno u njihovom društvu. I tako stavljaš sloj po sloj na sebe pa si prvo preteška, pa se opet dobro ne osjećaš u školi, pa prerano fizički sazrijevaš, pa opet nikako… pa se štitiš riječima i grubim ponašanjem, pa opet nikako…

Godine prolaze i ne odobravaš gotovo ništa od onog što jesi, ne osjećaš povezanost, samo izgubljenost s ponekim svijetlim trenutkom. Grubost na van je samo djelić grubosti u odnosu na način na koji sebe tretiraš u glavi. Razradila si tisuće rečenica kojima se kažnjavaš, bičuješ, prigovaraš, ne sjećaš se ni jedne kojom si se tješila, ohrabrivala, bodrila. Možda je i postojala koja, ali je pregažena kao što tisuće ljudi pregazi travu na stadionu i uništi je.

Odrastanjem polako vidiš neke druge stvari, vidiš ljepote oko sebe, želiš te ljepote, živiš za njih, još uvijek ne vidiš svoju. Svejedno, negdje rasteš, miriš se sa sobom. I onda ti se, logično, dogodi raspad sistema. Uletiš u ratne priče sa svim svojim emocijama, sve krene ključati unutar tebe, sve postaje divlje i životno. Krv kola, ti si svjesna svakog otkucaja srca. Živiš svaki dan kao da je posljednji. Istodobno, obiteljski svijet se raspada, obilježen bolešću majke. Ponovo smrtnost kuca na vrata, život je buran, pulsirajući. Grabiš dah po dah, bez sigurnosti da imaš sutra. U tom dramatičnom trenutku, u tom moćnom kontrastu i jasnoći, znaš da je sve što imaš – danas, događa se ljubav. Sve se ruši nemilice, sve pada, krvari. Gubiš sve što si do sada voljela u životu, sve ide ka kraju, bolest je oko tebe; posvuda i jedino zbog čega živiš je ljubav. Raspadaš se u potpunosti do zadnjeg atoma. U tom raspadanju netko te drži u tišini. Netko te drži i ne pušta. U tišini.
Živiš tako par godina, u kontrastu da si sve napravila krivo i da si sve napravila dobro. Živiš sa svim svojim grijesima, voljena kao da ti grijesi ne postoje. Misliš da ne zavrjeđuješ tu Milost, raspadaš se i dalje. U međuvremenu gubiš članove svoje obitelji, gubiš kontakte s obitelji, osuđivana si, a istovremeno beskrajno voljena i nošena.

Mina je sada toliko da im ne znaš broja, samoosuđivanje, krivnja, nepripadanje… Kupuješ još nekoliko minskih polja samo za sebe; hektare zagađene, a plodne zemlje. Ono tvoje polje s tjelesnom težinom je smiješno malo spram sve ove, novostečene, minirane zemlje. Još je tu, ali gledaš te hektare i odlučuješ ih očistiti, polako. Proces traje godinama, oprezna si, nosiš svoje odijelo, koža postaje deblja s godinama, emocije su pohranjene duboko, a leđa su štit. Čuvaš leđa, stavljaš emocije u njih; slažeš, postaju sve deblja i deblja.
Dio po dio uspijevaš raščistiti i polako siješ zemlju. S razminiravanja se vraćaš umorna, ali sa sigurnošću da te čeka zagrljaj, divna plaća za uložen trud. Zemlja vraća uložen trud, postaje plodna, daje plodove. Postaješ sve brižnija prema toj zemlji jer voliš ju, jer tvoja je tvoja, jer je uloženo puno truda i vremena da postane plodna, zelena, da zalasci nad žitom postanu maestralni. Sve više uživaš u njoj, hektari i hektari zemlje su očišćeni, vidiš vrijednost svog rada, vidiš vrijednost uloženog truda pa pomisliš, mogla bih još par hektara pribaviti. Svjesna si da postoje još neka minirana polja, odlučiš ih ostaviti po strani dok si u procesu širenja. Gledaš svoju zemlju tako divnu, tako plodnu. Kupiš još nekoliko hektara i ponovo krećeš s obradom zemlje. Nova polja nisu minirana, samo ih je puno, puno je zemlje za obraditi. Svu svoju snagu usmjeravaš na nju jer naprosto uživaš u pogledu na nepregledna, plodonosna polja. Zaboravljaš sate provedene u radu, neprospavane noći, unaprijed imaš sliku tih divnih polja, a onda se odjednom nakupi umor. Dođu na naplatu svi ti sati, sve te noći kad si radila i nisi stala, kad si jurila na polje, orala, sijala. Dođe zima i zastaneš, čekaš proljeće i sjetvu. Dočekaš proljeće, dođe sjetva, gledaš kako raste i tik prije žetve voda odnese sve. Još uvijek imaš polja, divna su i plodna, al eto, žetva je izostala.

I? Što sad? Pomisliš da dok ne dođe vrijeme do novog oranja i nove sjetve imaš dovoljno vremena da očistiš ono malo miniranog područja koje je ostalo pa ponovo navučeš svoje odijelo i krećeš. Korak po korak.