Otpori padaju

Ovaj kišni tjedan najradije bih provela ispod deke sa šalicom kakaa u ruci. Na moju veliku žalost, nije tako išlo, ni deka, ni kakao, svako iz svojih razloga. 🙂
Kišni neradni dan donio je osjećaj nedjelje i vlakove kojih više nema, nego ima. Srećom, jedan je dovezao prijateljicu. Ti praznici znaju imat svojih čari.
Malo sam šmrcava i relativno niske energije, pa me je trebalo nagovarati na šetnju. Ona zna sa mnom, pa sam navukla čizme, stavila fotoaparat oko vrata, njoj tutnula kišobran za dvoje u ruke i malo kiselog osmijeha izašla na kišu.
Moje raspoloženje se popravilo u roku od dvije minute, taman koliko nam je trebalo da došetamo do susjedove jabuke. Otpor je nestao kod prve grane kod koje sam zastala da bih fotografirala kišne kapi. Pa još jednu, pa još jednu. Po prvi put otkad sam ovdje, ušla sam u šumu po kiši. Bila je tako divotna. Nisam mogla vjerovati da sam to propustila do sad.
Navečer sam se ponovo suočila sa otporom. Trebala sam krenuti s nečim što je dobro za mene, a kako ne prštim od energije (kao što sam već spomenula), opet sam se morala natjerati. Ovog puta otpor je trajao još kraće.
Već neko vrijeme razmišljam o otporima i važem ih. Da li su to „dobri“ otpori koji mi govore da nešto nije moje ili „loši“ jer propuštam nešto što je dobro za mene samo zbog trenutne inercije. Igram se sa ispitivanjem terena.
Zaključak je negdje ovakav. Dovoljno sam stara da se relativno dobro poznajem. Razlika u osjećaju je velika. Ako je iza inercije nešto što me veseli i nešto je moje, zbilja ću zanemariti taj osjećaj privremene nepokretosti i jednostavno krenuti… Što prije, to bolje. Što manje razmišljanja, to bolje. Što manje obrazlaganja u glavi zašto ne, to bolje.
I tako padaju otpori, jedan po jedan, baš kao kiša, baš kao lišće i ostavljaju jake boje iza sebe.