Možda recesija nije toliko loša
Pitate se zašto? Jer iznjedri ono najbolje u ljudima. Doduše iznjedri nekad i ono najtužnije u ljudima. Pričam s ljudima ovih dana i svima je nekako isto na tapeti. Naći sebe. Svoje granice. Ono što ih veseli. A malo ih tog veseli ovih dana. Onda kad ne možeš popraviti svijet oko sebe, najbolje se okrenuti najbližem- sebi. Sebi udovoljavati i sebe mijenjati. Ne na način- nešto sa mnom ne valja, moram se popraviti. Nego na način-kako mogu biti više ja? Što mogu više pokazati, u čemu mogu napredovati, gdje mogu dati više sebe. Netko će pomisliti na posao, netko na odnose, netko na društvo u cjelini. Svaki od nas ima svoj zadatak.
A što ako na poslu malo toga možete promijeniti, ako su odnosi malo nategnuti, a društvo u cjelini vas lagano izbezumljuje? Onda je vrijeme da se oslonite na svoje tijelo i svoju dušu.
Ono što nam svima treba je radna terapija. Znam da zvuči grubo, pogotovo kad radite, ali većina ljudi rade poslove u kojima ne vide završetak, ne vide cjelinu napravljenog. To je ono što nam nedostaje najviše. Ako ste kućanica i čistite doma po cijele dane, reći ćete da tom poslu nema kraja. I nema. Jer je za par minuta opet nešto prljavo. Zato izraditi nešto,obojati sam, prebrusiti, izvesti, isplesti, napraviti čestitku, ima nevjerojatan utjecaj na nas.Mijenja cijelu našu perspektivu i daje nam snage za dalje. Jer smo nešto napravili svojim rukama- SAMI! Da li treba biti savršeno napravljeno? Mislite to prodavati ili radite za sebe? Ne, naravno da ne treba biti savršeno napravljeno. Možda ćete jednom napraviti sto komada nečeg i naravno da će to biti puno bolje u izvedbi. Kao kad krenete sa sklekovima. Pa uspijete napraviti dva i to je uspjeh. Onda postepeno povećavate količinu i možete napraviti 100 bez nekih velikih poteškoća.
Da, možda će trajati satima. Da, možda bi to netko napravio za dva sata. Da, možda ćete vi to raditi 20 sati. Ali da li je to zaista bitno? Da, ja bojam svoje stolce po kući. I brusim i šivam navlakice za njih. Da li bih to radila s veseljem za drugog? Iskreno- ne baš. Jer potrošim ne znam koliko iscijepkanih sati na to. Radim kad stignem i koliko stignem. Kako da vam naplatim mojih par dana posla. Nekako uvijek osjećam to kao nepravedno. Ili ste vi ili sam ja na gubitku. A to ne želim. To su naprosto krupniji radovi koji traju. Par dana. Što nije apsolutno nikakav problem kad radite za sebe. Recimo da vi želite urediti stolac doma. Neki možda neće ni zahtjevati brušenje, neki će zahtjevati malo više, možda ćete raditi na balkonu, možda u garaži ili čak u nekoj maloj šupi.
Ono što je najbitnije, imat će vašu energiju i vaš uloženi trud. Boju koju ste vi birali prema osjećaju. Trenutnom. Bit će na sve moguće načine VAŠ. Zbilja nije kvantna fizika obrusiti stolac. Osim što zahtjeva strpljivost i vrijeme.
Ponavljanjem jednoličinih, sličnih radnji kreće opuštanje uma. Polako nestanu misli o lošem šefu, sukobu s kolegicom na poslu, prestanete vrtiti u glavi glupi razgovor s mamom …Jedno vrijeme se misli vrte i onda jednostavno prestanu. Totalno ste u sadašnjosti. Postoji samo stolac i vi i ova mala neravninica ili komadić farbe koji treba skinuti. Taj tren ste u redu sami sa sobom i sa svijetom oko sebe.
Ili krenete raditi jastučnicu za jastuk. Nemate pojma kako. Sva sreća pa je You Tube krcat filmićima kako napraviti. Jednostavno krenete. I ok, konac vas zeza i trebate ga uštimati. Postoje brojni načini na koji nam um podvaljuje, a mi pristajemo. Onda sve stane i odjednom iz nas poteče sve ono što u sebi imamo. Stvaranje kao naša najbolja osobina. Kad prelomimo naše otpore.
U neka druga vremena, na koricama knjiga su se nalazile komplicirani labirinti koji su se morali proći prstom, okom, bilo kako da se um smiri i uspije razumijeti pročitano. Razumijeti tajnu koja je prenesena. Za to je potreban smireni um.
Danas smo izloženi pritiscima izvana kojima se teško othrvati, ali doista nije nemoguće. Znam da u ovom podneblju meditacija nije način, ali rad jest. Samo smo to malo potisnuli. Jer nam se čini da za to nemamo vremena. Ono za što DOISTA nemamo vremena, je život proveden u nezadovoljstvu. I osjećaju prolaženja života u nekoj mehanici, bez zadovoljstva. Za TO-DOISTA nemamo vremena.
