sretna nam jesen

Zadnjih dva mjeseca riječi nisu moje igračke. Ušla sam u tišinu. Propitivala, usvajala nova znanja, prolazila kroz procese. Razgovarala sa sobom, prigovarala si, njegovala se, slušala, šutila, odbijala, pregovarala, dogovarala…
Ljeto je bilo psihički zahtjevno.

Cijela godina mi je jako zahtjevna na osobnoj razini. Zahtjeva rast i ne priznaje NE kao odgovor.

Traži se temeljito preispitivanje gotovo svakog uvjerenja kojeg sam skupila od rođenja do sad.
Nakupilo se tog. Kao što se i godina nakupilo 😉
Utvrđivanje ljestvice vrijedosti, želja, zamisli, projekata…
Svuda me je bilo unutar mene.

Nije uvijek bilo ugodno što je logično. Iz ugode se nikuda ne mičemo, nažalost, neugoda je ta koja nas miče.
I osjećaj da možemo dati više. Sebi i drugima.
Bezbroj novih ideja za poslove kojima bih se mogla baviti. Pokušaj ekstrahiranja onog što bi mi donijelo najviše radosti, onog u čemu imam najviše za dati.

Trenutno sam negdje na dvije ideje fokusirana. Jedna bi, naravno, bila prejednostavna.
Olakšanje napora od emotivno-misaonog procesa mi je donosio rad na nekim sitnim preuređenjima po kući.
Možda i nisu tako sitna, ali u odnosu na ono što bih sve željela napraviti- jesu .

Osim tog, fotografija mi je ušla u život na velika vrata i zauzela kraljevsko mjesto. Postala je moja vizualna meditacija. Šetnja, gledanje, zaustavljanje na tren, zabilješka trenutka i upijanje ljepote umjesto da samo prođem.
O fotografiji s tehničke strane gotovo ništa ne znam. Totalni sam laik po tom pitanju. Nije mi bitno. 

Volim kod sebe što se upustim u nešto u što se zapravo uopće ne razumijem i krenem raditi. Dapače, to mi je najbolji dio. Tamo gdje sam, kako bi se reklo potkovanija, tamo sam puno zakočenija, puna sumnji i tamo postajem perfekcionista. Taj osjećaj ne volim. Totalno je kontraproduktivan.
I tako, s novom školskom godinom započeo je novi ciklus.
Uvježbavam svoje akrobatske točke i nadam se da neću pasti sa trapeza.
Ako padem, vjerujem da je sigurnosna mreža dobro postavljena.
Sretna nam jesen!