Vrijeme raščišćavanja

Doba je raščišćavanja, orezivanja. U dvorištu nema ni tratinčice. Borim se sa orezanim granama i lišćem. U redu, ne borim se baš, više vježbam na svježem zraku 😉 .

Mičem viškove oko drveća i izboje koji mi ne trebaju. Razmišljam koliko sam odlučnija u tom nego proteklih godina. Prije sam bila u strahu da ću nepovratno oštetiti biljku, da neće imati snage za daljnji rast. U međuvremenu me priroda naučila da je u samoj njenoj srži rast neminovan. Sad sretno mičem sve što ne treba oko biljaka, oslobađam ih od suvišnih, suhih grana i dajem im prostor.

Ovo je najbolji trenutak za to. Tik prije nego što sve počinje rasti i bujati. Zaustaviti ono što ne treba rasti i pobrinuti se za ono što želim da raste.

Kad god sam u prirodi osjećam povezanost. Ona i ja smo jedno. Ona i mi smo jedno.

Prije nego što nove ideje dođu (a neminovno je da će doći, kao što je proljeće neminovno), treba maknuti sve suvišno, sve što nepotrebno zauzima prostor i guši. Posvetiti pažnju, dati vrijeme i strpljivo raditi na tom. U periodu prije nego što sve ponovo krene uzlaznom putanjom. U periodu kad se samo naizgled, ništa ne događa. Samo naizgled. Ispod sve te pasivnosti život se sprema eksplodirati u svim bojama, oblicima i varijacijama.

U ovom trenutku ruke su mi krvave od trnja. I za mene i za ruže situacija izgleda puno gora nego što doista jest. Moje rane će proći brzo, ruže će uskoro cvjetati. Čak i nije vremenski bitno koliko će to zarastanje trajati jer znam (svjedočila sam tome ne znam ni sama koliko puta) da će sve to proći. Biti će zaboravljeno pod naletom proljeća. Osim krvavih ruku, ne treba zaboraviti ni činjenicu da me sunce grije i da pijem kavu na stepenicama. Život i dalje ima svoj raspon dobrog i manje dobrog 😉
.
Dragi moji vrtlari svakodnevice, maknite sve što vam ne treba u periodu dok samo naizgled stojite. Samo naizgled.
U vama je proljeće i sva njegova raskoš. Uvijek i zauvijek.