Sjećanje
Sebe se sjećam u malim segmentima. Osjećam u malim segmenitima ono što sam osjećala kao dijete. Nekad dijelove znam samo iz priča. Ne sjećam ih se. Često razgovaram s djecom o tome. Kad su bili maleni. Pričamo o pričama koje sam im čitala, o pjesmama koje sam pjevala. Oni se ne sjećaju ništa od tog. Ili vrlo malo. Možda će to znati samo iz mojih priča, a možda će jednog dana naći odjeke u nekom svom osjećaju.
Neke stvari iz djetinjstva sam pokušala dozvati fotografijama. Nisam previše uspjela u tome. To su mi strani ljudi, strana ja. Neke fotografije snimljene u mojoj glavi i danas nosim. Skupa s mirisima, okusima i bojama. Čudne stvari mozak pamti i još čudnije zaboravlja. Neke stvari koje sam mislila da sam zaboravila sam se sjetila.
Recimo godinama nisam razmišljala o tome kako sam se osjećala kad sam krenula u školu, a kad je najstarije dijete krenulo sve mi se vratilo. Rečenice koje sam pisala, uredno ispisane tekice, pažljiva brisanja, koliko mi je bilo teško naučiti čitati…Kao da nije prošlo skoro 30 godina od tog trena. Nekad se šalim, pa kažem da se baš veselim trenu kad ću sa 70 se sjetiti neke stvari od prošle godine. Jer trenutno nemam sjećanje na to.
Nekad je dobro zaboraviti. Imam neke situacije u prošlosti koje su me nagnale da neke stvari odmah zaboravljam. Jer ne želim to pamtiti. Moj otac je volio kad smo se posvađali napomenuti mi sve greške koje sam napravila u životu do tog trena. To sam ja zvala situacijom od Poncija Pilata naovamo. Meni se to ne da. Besmisleno je. Jer rastemo, jer se mijenjamo, jer učimo. Ne želim svojoj djeci nabrajati. No, tko zna što će moj mozak na kraju odlučiti. Tko zna što će oni zapamtiti.
Toliko rođendana i slavlja i torti sam pripremila, a moj sin pamti jedino onaj s kojim je išao s tatom na ćevape jer sam ja radila u gradu pa sam došla kasnije. Pa si ti misli oko sveg uloženog truda…
Što će njima biti lijepo sjećanje, što ružno pokazat će vrijeme.
S obzirom da mog oca i moje majke više nema, imam pregršt sentimentalnih sjećanja. Koja polako naviru kako sam starija. Kad dođem u sličnu situaciju s djecom sjetim se kako smo mi to kao obitelj. I koliko je nježnosti u stvarima koje su mi beskrajno išle na živce, tipa subotnjem zvuku usisavača u kući ili tradicionalnom nedjeljnom ručku u 13.05.
I koliko mi nedostaju. Ne idealiziram ih. Samo mi nedostaju. Komadići mog djetinjstva zauvijek su izgubljeni i nemam kog pitati kako je to bilo. I ne mogu pitati mamu kako se ona osjećala dok se neka situacija rješavala. Znam kako ju je riješila, al ne znam kako se ona osjećala u tom trenu. Jer dio se pokaže, a dio ne. Dio se rješava razgovorom u krevetu kad si naslonjen na bračnog druga.
E, taj dio mi strašno nedostaje. Znati od kud vučemo neke stvari, neka razmišljanja i neka ograničenja.
Pa zato (što je sretna okolnost u cijeloj nesretnoj priči) stvaramo što je više moguće svoja nova, prošlošću neopterećena sjećanja.
