Prvi put
To je ono kad ste dijete i kad vas svi bodre i svi vam plješću. Jer ste prvi put pojeli kašicu, napravili prvi korak, prvi put rekli mama. Svi su toliko time oduševljeni da se ni o čemu drugom ne priča. Kao da je vaše dijete prvo koje je napravilo prvi korak ili reklo mama. To se fotografira, snima, prepričava, objavljuje na društvenim mrežama.
I onda- odrastete. Nakon što ste savladali osnovne fizičke i manje fizičke funkcije. I odjednom, kao, sve se podrazumijeva. Da vi to trebate nekako znati. A zapravo nešto radite prvi put, bez obzira koliko godina imate. Malo nas je koji imamo nekog tko nam plješće, fotografira nas i stavlja na društvenu mrežu naš veliki korak. Potrebno je zapravo puno vanjskog ohrabrenja i samomotivacije da skočimo u nešto novo. Nekad nedostaje podrška okoline, nekad nedostaje samomotivacija. I sad kad smo odrasli nije neka sreća osjećati se kao dijete. Nespretno, nezrelo i nesposobno za savladavanje situacije.
Ali. Ali!!! Zaboravljamo na ono najbitnije. Sigurna sam da se sjećate izraza djeteta koje je uspijelo prohodati od trosjeda do stola. To oduševljenje, taj osmijeh sreće i olakšanja. Čak i ponosa. I to sam vidjela na malom djetetu. Imalo je osjećaj da je napravilo veliku stvar. I to ne zato jer sam ja to tako postavila ili zato jer je gledalo mene. Nego je OSJETILO sebe. Taj osjećaj- konačno sam uspio! Konačno sam uspio ispeći jaja onako kako volim, napraviti griz knedle baš po mom guštu.
Ja sam se prvi put popela na Sljeme,pješke u svojoj 42 drugoj godini! ČETRDESET I DRUGOJ! I da, sramila sam se jako. Jako. Jer sam zagrepčanka. Koja je bila na Sljemenu jako puno puta, ali nikad svojim nogama nije došetala gore. U to vrijeme bila sam u jako lošoj kondiciji. Bilo mi je jako teško. Ali uspjela sam!!! Bila sam kao to malo dijete. Strašno sretna i zadovoljna. Drugi put je bilo puno lakše, treći put još lakše. Ali najdraže u toj priči mi je bilo da sam krenula lagano pisati svoju listu- prvi put. Što bih još željela probati,a nekako nisam. Iz bilo kojeg razloga. A prvi se pamte, to znate ;)))
Odjednom se otvaraju čitavi nizovi mogućnosti i polja istraživanja. Što me još interesira? Što mi je potrebno za to? Neki poduhvati su sasvim jednostavni, a neki zahtjevaju malo veće pripreme. Ali sav predpripremni trud, sav napor je apsolutno vrijedan tog osjećaja kad konačno napravite ono što se željeli i odgodili za jednom, ali zapravo nikad izbacili sa svoje male/velike liste.
I zato- nemojte da vas bude strah, sram ili bilo koji drugi otpor. Razmišljajte samo o sreći na licu djeteta unutar vas. I savladanom putu. Ponajviše- nemojte zaboraviti uživati u dostignutom cilju.
Bar na dugih pet minuta, dok sljedeći na listi ne dođe na red.
