Novac
E tu bi se mogle ispričati priče, jel da? Ovo je ipak tematika koja se naslanja na prošli tekst o Vjeri. Svatko od nas ima mjesto gdje u životu stalno zapinje i gdje treba neke stvari naučiti. Netko zapinje na odnosima, netko, u ljubavnom životu (opet odnosi), netko u samopouzdanju, netko u uspješnosti u poslu.
Zapravo, svi zapinjemo u odnosima. Prema nekome ili nečemu. Pitanje novca i tjelesne težine su moji kamenčići spoticanja većinu mojeg života. Jednog gotovo nikad nisam imala dosta, drugog pak gotovo nikad nikad nisam imala taman. Imala sam kretkih perioda kad je jednog i drugog bilo dovoljno i baš taman, ali sam vjerovala da na jednoj strani ima manjak, a na drugoj višak.
Rijetko kad zadovoljna. I vjerojatno je baš u tom ključ. Rijetko kad zadovoljna. Uvijek nešto nedostaje, uvijek nešto treba popraviti. Nisam štekala u nekim „višim“ sferama , al u materijalnom svijetu znam zapeti. Jer si stavljam ograničenja koje si ne stavljam u svojim lutanjima duhovnim stazama. S obzirom da su one intimne, ne govorim puno o njima i osjećam se puno slobodnije.
O svakodnevnom životu pričam kao i svi drugi, slušam savjete, nasjedam na trikove. I ono što je moj duši sasvim prirodno (Obilje) postaje neprirodno kad se spusti na nivo materijalnog. I kreće preispitivanje koje nemam dok boravim tko za gdje, u nekom svom svijetu. Ako se ja ne pitam, krenu me drugi pitati. Pa se onda krenem pitati ono što se ne bi trebalo preispitivati. Kao ljubav. Ili ju osjećaš ili ju ne osjećaš. Nema tu baš puno muke. Ili je da ili je ne.
Kad god nisam sumnjala, kad god sam Vjerovala dolazilo je s najčudnijih i najneočekivanijih strana. Jer nije da meni da znam kako, nego da tražim. I sve što mogu je dobiti da ili ne. E, sad, kako je u samoj srži života da se širi, da je život obilje koje rađa obilje, normalno je da je to namjenjeno svakoj duši. Da dobije ono što traži. I onda mi dolazimo sa svojih sto uvjeta na koji način bi to trebalo doći, što bi mi trebali napraviti, kako bi trebali izgledati, kako bi trebali postupati. Koliko puta vam se dogodilo da ste se zaljubili baš kad ste odustali od ideje zaljubljivanja? Kad ste opustili šake da bi vam moglo biti spušteno u njih.
Tvrdoglavo inzistiramo na tom da će se nešto dogoditi ako postupamo na određeni način. I ne dopuštamo nedefinirane scenarije. Oni koji su puno kompleksniji i zanimljiviji nego oni koji su u našoj glavi. Kako se ponovo učim otvarati ideji tako mi se otvaraju nove mogućnosti. Tako da novac dolazi sa strana na koje nisam ni računala, niti sam znala da su ti kanali otvoreni za mene.
I smijem se, smijem se sebi glasno. Jer sve to znam toliko godina, a opet… zapinjem. I opet mi pokaže. Nekad doslovno, lezi i ne radi ništa. I ja krenem, pa kako, ne mogu tako, treba se kretati, treba prirediti teren…a nekad je baš to, sjedi i ne radi ništa najbolja moguća priprema terena. Jer se onda čujemo i jer u stanju opuštenosti i odmora dolazi do nas jasna poruka, nezamućena očekivanjima. Pa dođe totalno neočekivani telefonski poziv… Koji nosi posao.
S ljudima mi je je puno lakše. Nekako imam puno manje očekivanja od njih. I zato cijeli život dobijam puno od njih. Jer ne očekujem, nego jer sam u stanju stalne zahvalnosti. Ne očekivanja. I onda je to lako i spontano, bez prepreka i uvjetovanosti. Sad samo treba proširiti djelovanje na sve segmnete života. Jer svaki komadić života zahtjeva zapravo iste stvari.
Kao najbitnije- zahvalnost za postojanje.
