majčin dan

Danas sam sva u prošlosti. Hodam zadnjim danima naše obitelji na okupu. Pitam se da li smo ikada imali mira i bili doista sretni. Onako svi. Meni je djetinjstvo bilo baš muka. Meni sa mnom. Nisam uživala u njemu. Bila sam niska, bila sam preširoka, preružna, nikad dovoljno dobra, uvijek prosječna. Puno sam crtala, čitala,pisala, uređivala sobu, to je bio dobar dio. Nisam se snalazila u ljudskim odnosima. Mislim da sam se zapravo tek nakon što je mama umrla krenula dobro osjećati među ljudima. Nakon što sam gotovo dvije godine provela u kući depresivna. Negdje tamo na faksu su stvari krenule drastično na bolje. Jer sam shvatila da su neke boli i neki gubici toliko veliki, da mi se sve ostalo činilo malo i nebitno. Pa sam se otvorila ljudima. I krenula ih slušati i razumijeti. Mogla sam čuti. 

Sa sobom se kvalitetno i manje kvalitetno razgovaram cijeli život, ali nekako sam uvijek bila u grupama kojima nisam pripadala. Prestara za svoje godine. Vršnjaci mi nisu odgovarali, pa vječito starije društvo, pa muško društvo. Žene su se u većim količinama pojavile tek u mojim četrdesetim. Nisam ih baš shvaćala prije.

Dosta sam bila usamljena u mom majčinstvu. Naslonjena na supruga i on naslonjen na mene. Iako imam divne prijatelje, većina njih nema ili nije imala djecu. Nisam baš dijelila svoje svakodnevne procese i pitanja s njima. Jer to nikog ne interesira dok nije u tom. Što mi je potpuno jasno. Nije da ne govorim o djeci, ali kad sam s odraslima, uživam u tom da sam s odraslima i da izgovaramo duge rečenice (pogotovo kad su djeca bila mala) i ne da mi se pričati o svim postignućima i padovima vezanim uz djecu. Naravno da se koji put krene i u to, ali izbjegavam. Mame nema da ju pitam. I kako nje nema, ostali mi nekako nisu toliko važni za razgovor na tu temu.
Osim što sam vrlo otvorena za razgovor i što otvoreno mogu pričati o jako puno stvari, o nekim stvarima ne pričam. Ne zato što se sramim, nego zato što su mi intima. Neke stvari su neka naša mala zatvorena sjećanja i nisu za dijeljenje sa cijelim svijetom.

Moja mama je bila divna žena s kojom sa provela puno sati razgovarajući o svemu i svačemu. Dosta puta je bila na tapeti šira obitelj jer smo odrasli u nekim nevoljama. Ali sve je to život i mislim da je rijetko kog zaobišao ;).
Bila je mirna, mila i brižna. Nekad sam ju zvala Magna Mater jer se brinula za sve i svakom je željela biti od pomoći. I govorila da ako ne možeš pomoći, bar nemoj odmoći. Trudim se živjeti po tom principu.
 
Imale smo svoje dnevne rituale i uživale smo u njima. Dok se kuhao ručak pile smo kavu i pričale. Sad znam koliko je to bilo puno i važno. I koliko su to dragocjeni trenuci. Imala je nevjerojatno dobro mjeru za prenijeti mi nešto intimno, a da ne bude previše intimno, da ne otkriva podatke koje dijete ne želi čuti, a da svejedno dobijem informaciju koja mi je potrebna.
Ono što me oduvijek fasciniralo je da je mogla biti istovremeno dobra prijateljica i majka. Znala je vrlo brzo povući crtu. Nemam pojma kako joj je to uspijevalo. Znala je za svaku moju ljubav i što se događa u kojem odnosu, sve sam joj govorila (isto tako, bez nepotrebnih detalja ;)). Mogla sam joj sve reći i nikad me nije osuđivala, iako često nije zbog različitosti karaktera razumijela neke moje pobude. Kad me doista nije razumjela, onda je dolazio tata s objašnjenjima zašto sam nešto napravila i što sam mislila. On me je znao, ali nije razumio. Znao je ono što je njemu bilo slično, ali kako sebe nije često razumio i na neki naćin prihvaćao, tako je i ovdje izostajalo prihvaćanje. Sad kad sam majka, radije bih da ih razumijem nego da mi je jasno zašto nešto je ovako ili onako. Iako je dobro imati pogled i s jedne i s druge strane.
Nadam se da će moja djeca u meni imati barem desetinu onoga što sam ja imala od moje mame. Nadam se.