jedan od odlomaka pisan mojoj djeci

Nesigurnost je nešto što nas sve muči. Mene najviše od sveg muči što vidim nesigurnost kod divih, pametnih i brižnih ljudi. Nešto u njima kao da ima veću nesigurnost nego kod drugih ljudi. Preispitivanja su u redu. Provjere da li si na pravom putu su u redu. Ali zaustavljat se zbog nesigurnosti i nije baš u redu.
Da li sam dovoljno dobro ovo napravio?
Ako si dao u tom trenutku sve što možeš dati, apsolutno si dobro napravio.
Da li sam dobro postupio? 
Da li si znao drugačije ili bolje? Nisi. 
Onda si dobro napravio. Da li si namjerno nekome naštetio?  Nisi. Onda si dobro napravio. Da li bi sad drugačije? Možda. Možda si nešto savladao putem, možda si nešto novo naučio. Ne možeš rješavati prošlost danas. Ne možeš s uljanom bojom koju si kupio danas naslikati sliku koju si slikao jučer. Za sve postoji vrijeme. Da li u srcu osjećaš da si dobro postupio? Da li te je stid? Iz kojeg razloga se sramiš? Da li ti smatraš da nešto dobro nisi napravio ili misliš da će te netko iz okoline osuđivati zbog tog. Tvoj život je tvoj život. Tvoj susjed živi svoj život, ti živiš svoj. Tvoje odluke su tvoj posao, a ne susjedov. Susjedove odluke su njegov posao, a ne tvoj. Živi u skladu sa vlastitim osjećajem i ne traži potvrdu okoline.Jer na kraju tvoja sreća ovisi o tvom izboru. Iza kojeg treba stajati i biti miran u vezi donešene odluke. Ne preispituj odluke unazad. Samo konstatiraj kakve su – takve su- moje su. Ako to ne bi ponovio- nemoj. Ako bi opet ponovio znaš da ideš na neku drugu razinu. Neke stvari se ispituju cijeli život, ali nikad na istoj razini. Ako se pitaš, onda i dobivaš odgovore. Odgovori dolaze kao rezultat cjelokupnog razmišljanja i odraza tebe u društvu. 
Svi smo mi nekad radili nešto da bi bili društveno prihvaćeni. Ili da bi se bolje slagali s obitelji i prijateljima. Ono gdje smo na kraju izgubili je kad smo prestali biti svoji. Lijepo je ljudima dati objašnjene za neki svoj postupak. Čak i kad je teško. Pogotovo ako si nekog povrijedio nekim svojim postupkom. To nužno ne znači da se trebaš ispričati. Ne ispričavaj se za ono što je tvoje. Za ono što je tvoje biće. I objašnjenje ja sam takav i gotovo nije objašnjenje. Ljudi su suptilna bića i imaju nekoliko razina postojanja. U redu je reći ne znam zašto sam to napravio, tako sam osjećao. To je divno objašnjenje. Jer naprosto nekad ne znamo zašto, samo napravimo nešto. Nekad je to pitanje istraživanja, nekad je to impulsivno donešena odluka. Te se često pokažu kao vrlo dobre. Jer većinom dolaze iz srži našeg bića. Ako pritom napravimo nekakvu veliku zavrzlamu, a da nismo ni slutili kud to vodi, vjerojatno je riječ o kompleksnoj lekciji. Pa treba sjesti i malo pomotriti iz svih kuteva što se kome dogodilo i što se može naučiti iz toga. Da li je to nesigurnost? Nije. Nisam siguran kuda to vodi je tip nesigurnosti. Nisam siguran da sam to ja, je tip nesigurnosti. Nisam siguran da bih to trebao/smio napraviti je tip nesigurnosti. To su stvari oko kojih treba malo sjesti i porazmisliti. Koliko je nešto tvoje i da li te tvoja uvjerenja zaustavljaju ili gurkaju prema naprijed. Koliko je ovo moje. 
 Željela bih da shvatite da vaš posao kao ljudskog bića nikad nije dovršen. I da smo spretniji i pametniji u nekim stvarima, ali uvijek ima neki dio nas koji nije spreman na neke situacije i uči nas. Iznova i iznova. I da biti odrastao nije gotov posao. Najlakše je fizički odrasti. 

A onda se javljaju muke druge prirode. Jer kreneš misliti da si kao odrasla osoba već nešto trebao savladati. Pa imaš određen broj godina pa si već trebao postići nešto u tim godinama u kojima jesi. To su neka tvoja očekivanja, ali i odjeci društva u kojem živiš. 

Ja sam sa svim kasnila. Osim sa brakom. Sve sam radila naopčakim, nekim svojim rasporedom. Nisam vas ni imala tako kasno, ali mogla sam vas imati i puno ranije. Pa mi se godinama činilo da nisam nista postigla, baš zato jer nisam išla nekako logično i po redu. Kad sam bila mlađa zbilja nisam voljela išta što je bilo logično. Logično mi je zvučalo kao kletva. Sad sam starija pa… 

I odjednom sam shvatila da u tom mom ništa je preko dvadeset godina brak, vas prekrasnih, divnih, začudnih četvero, kuća koju smo tata i ja napravili sa svoje dvije ruke uglavnom. To je bilo moje ništa. I strašno sam se postidjela kako sam mogla za sve to reći da ne ništa. I to iz vrlo prozaičnog razloga. Nisam radila stalan posao za koji sam bila plaćena, nisam išla na posao i iskreno nije me ni veselila pomisao na tako nešto. Moje biće po svom ustrojstvu traži slobodu. Slobodu za stvaranje, slobodno radno vrijeme i udovoljavanje hirovima duše. Kao što je čitanje do tko zna koliko u noći, ili učenje ili rad ili gledanje nečeg. 

Sve što sam napravila nije bilo dovoljno jer nisam primala stalnu plaćicu. A plaćena sam cijelo vrijeme nevjerojatnim obiljem ljubavi u svom životu. Divnim mužem, vama, našim malim svijetom, gomilom stvari koje sam napravila rukama. Nevjerojatno plaćena. Divnim prijateljima i lijepim i laganim međuodnosima. Ljudima koji me okružuju i koji su divni, pažljivi, kreativni, maštoviti i cjeloviti. Imam najveću plaću na svijetu. U svakom trenu. Imam sve ono za što bi pola svijeta dalo svoju desnu ruku. I još sam blagslovljena činjenicom da živim u zemlji iz koje teče pitka voda iz slavine. Neizmjerno bogatstvo. Neizmjerno. A dopustila sam negdje da sve lagano prekrije sram i da to nije dovoljno. Ako to nije dovoljno, doista ne znam što je. 

Vidjet ćete kad se upustite u sve komplicirane ljudske odnose, kad vas povrijede u životu, koji je neizmjeran blagoslov imati nekog na kog se možeš osloniti jer ti je teško. Jer se imaš uz kog stisnuti po noći. I jer te ima tko zagrliti. Najveći prihod koji ćete ikad prihodovati je tu. U odnosima i ljubavi koju imate, dajete i dobivate. Sve ostalo doći će. Na vrijeme i kad je potrebno. Ostalo je sve tu da nas nekad pomuti. 

A stvari, stvari su dobre. I lijepo je biti okružen lijepim stvarima. Lijepo je biti okružen ljepotom naprosto. Kupujte stvari jer čine vaš život ljepšim i sadržajnijim, ne zbog prestiža. Ne da pokazujete drugima stvarima da ste bolji od njih. Jer stvari vas u konačnici neće nasmijavati, neće vas grijati noću. I prilično je glupo grliti skupu fotelju. Ali je divno ju pogledat, uživat u pogledu na nju i zavaliti tijelo i odmoriti dušu u njoj.