Zakon privlačnosti 2.dio

Zakonom privlačnosti se bavim nekoliko godina (svjesno).Nesvjesno, cijeli svoj život. Zakon je kao i svi bazični zakoni- jednostavan.

Kao što je sve zapravo jednostavno, a jednostavne stvari su nama ljudima krajnje komplicirane za primjeniti. Još nisam shvatila taj misterij.

Daklem zakon privlačnosti- što misliš-to dozivaš. Odnosno, u što je uložena fokusirana emocija, to nam se vraća. Naprimjer, ako mislimo da su ljudi divna bića i da je svaki od nas dar, u životu imamo sve više i više takvih ljudi. Naprotiv, ako mislimo da nam ljudi oko nas samo žele nauditi svaki dan u životu imamo sve više i više takvih ljudi. 
To je samo jedan od primjera. Situacija je bezbroj.

Iako se smatram osobom koja ne klone duhom lako i koja na život gleda pozitivno,pažljivo se slušajući otkrila sam da svašta pričam na području za koje smatram da „šteka“. Shvatila sam da nisu okolnosti te koje su me dovele do toga, nego je to čisto zrcaljenje onog što mislim. Stvaram probleme tamo gdje ne trebam s fokusom na težinu situacije.

Dvije stvari možemo napraviti kad smo toj situaciji (barem dvije). Kao prvo, maknuti fokus od te vječite teme (koja god da je vaša). Skroz se maknuti i baviti se drugim stvarima i to stvarima koje nas vesele. Pustiti Svemiru da radi za nas. Što mu se manje pletemo u posao, to on brže rješava.

Druga stvar koju možemo napraviti je izvući sve pozitivne stvari i trenutke koji su bili dobri, bez obzira na sve.
Od nas se ne traži da lijepimo ružičaste post it-e preko situacije koja nam ne odgovara, ali se traži da se izvuče najbolji mogući osjećaj. Traži se da se potapšamo, obodrimo, damo si kredit za dobro učinjeno. Kažemo si da smo rješavali sitaciju najbolje što smo tada znali. Jer sasvim sigurno- jesmo!

Nađemo misli koje su blage i nježne, prema nama. Ne stavljamo sol na ranu čemu smo skloni, moramo priznati, zar ne?

Traži se puno maštanja i zamišljanja svog idealnog života. Reći će vam da previše maštate. Mašta je slikanje svoje realnosti, nije bijeg. Svijet koji stvarate ostavite privatnim. Ne želite slušati kako je nešto teško i nemoguće, vjerujte mi.

Vidjet ćete da kad krenete, uopće nije tako lako kao što se čini. Ponajprije, jer smo neke obrasce pokupili u okolini u kojoj smo odrasli i dalje živimo u njima u okolini u kojoj boravimo, a trebamo čisto platno. I zato nam je potrebna ta privatost.

Ono što je meni najteže bilo zaobići je misao- kako da JA  to ostvarim? Uvijek sam planirala, pisala popise poslova ili stvari koje trebam napraviti. Detaljno. Ali nije na meni da se bavim detaljima jer na tome gubim dragocjenu energiju i vidim više prepreka. Da u detaljima koje su boje zastori, ne u detaljima kako ću doći do novaca za materijal. Da tamo gdje su stvari koje nas raduju, ne tamo gdje su stvari koje nam donose težinu. Kad sam tako razmišljala dio po dio kuće se gradio…

Dakle, naš je zadatak napisati sve što bi željeli i osjetiti to kao sasvim moguć scenarij unutar sebe. Početi od točke SADA. Kao da nam je to već dano. Pa tu opet dolazi do zastoja. Nije još tu, a ja bih to tako željela… Dolazi do borbe u osjećaju. Mislima, glavom smo TAMO, nismo TU, u osjećaju. I sve naše želje ostaju TAMO.

Ono što trebamo napraviti je opet ublažiti misao. Na putu sam…Zar ne bi bilo divno da mi se to i to ostvari? I onda osjetimo tu radost i uzbuđenje i sretnost jer osjetimo ono što smo malo pogubili putem, a dano nam je rođenjem. NADU i VJERU.

Ovo je opet samo komadić puta koji djelim s vama. Molim vas da mi pišete. Kako vama ide? Koliko ste se s tim sretali? Koliko često uhvatite svoje misli u neželjenom pravcu? Koliko puta u željenom? O čemu bi željeli razgovarati…