Svi se boje

Prestravljena sam i uzbuđena istovremeno. Započela sam sa renovacijom kuće. Drugi ljudi bi to zvali bojanje. Kod mene je to renovacija. Neki mudro samo osvježe zidove, kod mene ide i osvježenje namještaja.

Ovog puta imam jaku emocionalnu reakciju. Nije da nisam navikla na neke promjene stalno, ali ovog puta promjena je jaka. Sređujem dva kata i mijenjam kompletnu ton kartu kuće.

U zadnjih godinu, dvije, prošla sam kroz toliko različitih promjena da se ne mogu načuditi onih rijetkih dana kad pogledam unazad. Renoviranje je logični nastavak cijele priče. Sve moje promjene uvijek su se najbolje iščitavale iz prostora u kom živim. Možda vidljivije nego što riječima mogu izreći. Ipak sam škorpija, pa puno tog prešutim.

I tako, polako bojam već danima i usput bacam i mičem viškove. Kako je prostor bio tamno obojan, kupila sam baznu bijelu da prekrijem tamu svjetlom.

Odjednom sam osjetila stvarnu paniku. Ljudi paničare oko puno bitijih stvari, ja, eto, paničarim oko boje zidova.

Emocije su izbile na površinu poput plutenog čepa kad ga pustiš u vodi. Imam osjećaj da brišem sebe i sve ispočetka. Da li će biti prehladno, pusto, da li ću imati osjećaj doma, da li će izgledati kao stotine drugih stanova, da li će se vidjeti da ja tu živim? A opet, ta ljepota čistog zida i novih početaka.

Bijelo platno od kog sve kreće, svježina, nova energija, čistoća, novi početak i beskrajno puno mogućnosti. Uzbuđenje zbog tog ide u drugom, pozitivnom smjeru.

I tako, kao što rekoh, svi se boje. I sve se boji.
Novi počeci, nove boje, nove mogućnosti. Tako veličanstvene i tako zastrašujuće istovremeno.