Kiša, ponedjeljak i ostale zabilješke
Rijetko se uplićem u rasprave po društvenim mrežama. Rijetko komentiram dnevna događanja. Nekad mi dođe da prokomentiram nešto, pa se povučem. Nije da nemam mišljenje o tom. Kao svaka piljarica na placu imam mišljenje o svemu. Što ne znači da ga trebam izreći. Zašto ne povlačim, ne razapinjem tuđe mane po plotovima? Iskreno, prvi mi je poriv da imam što za reći. Onda stanem i malo razmislim o sebi.
O svojim željama, greškama, krivim reagiranjima, trenucima kad bi bilo dobro da nisam ništa rekla ili da sam rekla spretnije i sretnije.
U međuvremenu, odem do kupaone i dobro se zagledam u svoj odraz u ogledalu.
Preispitujem svoje snove, želje, potrebe, impulse i pitam se koliko vješto baratam sobom, svojim životom i nekim svojim bazičnim emocijama. Koliko od tih izvanjskih stvari ima veze sa mnom i osobnim zadovoljstvom. S onim što vidim trenutno u ogledalu i onim dijelom ogledala što gleda u budućonost.
Prije nego što napadnem barem dvadeset ljudi koji su odgovorni za moju nepomičnost, prije nego optužim ljude, državu, Svemir i Boga kojem se molim, porazgovaram se sa odrazom.
Što sam danas mogla napraviti za sebe, a nisam? Na koji način sam se mogla baviti sobom, a nisam? Zaključim da nemam vremena baviti se drugima, zakucavati ih i prozivati. Imam previše posla sama sa sobom.
Trebam vremena za duboke udahe, za mir, za stvaranje, za brigu oko ljudi koje volim i koje trebam i koji me trebaju. Knjige koje želim pročitati, crteže koje želim nacrtati, stvari koje želim poboljšati u svom domu, o razgovorima i hormonima unutar četiri zida da i ne govorim. Uspostavljanje ravnoteže u mikrokozmosu koji živim je meni dosta zahtjevan posao. Kad raspodijelim to vrijeme, nemam vremena za drugo.
I tako malo razmišljam u ovom svom virtualnom dnevniku, jednog sasvim prosječnog, kišnog ponedjeljka, na pragu zime, lagano umorna, tražim ugodu.
Trenutno ju nalazim u pauzi od rada i zvuku kuckanja prstiju po tipkovnici i ispijanju gutljaja kave. Moj mali komadić mira. Sasvim dovoljno.
Zemlja se i dalje okreće oko Sunca i sve ide svojim tijekom, u laganoj, nama neprimjetnoj rotaciji. Kretanje koje i ne zamjećujemo. Možda moja prividna pasivnost to nije. Vanjska pasivnost ništa ne govori o moji unutarnjim revolucijama i izvojevanim pobjedama nad vlastitim demonima.
Pozdravljam vas, tihe radnike i borce, ljude koje skupljaju komadiće sebe i strpljivo ih slažu taj zahtjevan uzorak koji je davno, negdje zadan. I dišu.
Pozdravljam i vas, glasne borce koji ne prešućujete nepravde i ukazujete dušom i tijelom na njih.
Svi smo jednako bitni i svatko hoda najbrže što može, na način na koji zna. Pa makar i nanovo učio hodati. Hodati i disati.
Svi smo jednako važni.
Svi.
