Iscjeljenje
Iscjeljivanje je nešto čime sam se krenula baviti prije dvadesetak godina, nakon smrti moje majke. Postalo mi je jasno koliko smo kompleksni kao ljudi, koliko okolina i naše emocije utječu na nas i koliko nas čine zdravima ili pak bolesnima. Sve te emocije s kojima ne znamo kud bi, koje guramo pod tepih, koje ne ispoljavamo, misli i osjećaji koje prešućujemo. Nekad su nam pogonsko gorivo, nekad su mač uperen u nas.
Moja majka je liječena tri godine. Nekoliko operacija, nekoliko faza kemoterapija. Vidjela sam što sve tijelo prolazi, što sve trpi. Koliko se mijenja. Od debljine uzrokovane bolešću, do totalne mršavosti uzrokovane istom bolešću.
Negdje mi se sve činilo kao veliko nasilje nad tijelom. Negdje sam osjećala da bi sve trebalo biti drugačije. Za cijelo to vrijeme, nitko se nije bavio njenom psihom. Pitali su je za fizičke simptome, nitko ju nije pitao kao se osjeća, kako njena psiha doživljava sve te promjene, kako se bori s psihičkom boli. Koliko ju je strah, kako se upoće nosi sa svim tim promjenama, iznutra i izvana.
Cjelovita smo bića i nije moguće odvojiti psihu i tijelo da negdje ne dođe do dubokog raspada i rasapa na svim razinama našeg bića.
Zašto to sad povlačim? Prošlo je više od dvadeset godina. Već sam pisala na tu temu. Neke moje rane su zacijelile, ali rane tolikog broja ljudi još uvijek su širom otvorene, neke i bez gaze preko njih. Čitala sam neke članke i komentare (kao što svaki dan čitam) i osjetila koliko smo duboko bolestan narod, koliko smo nesretan narod. Osjetila sam i svaki dan osjećam tugu. Više nisam vidjela sve to što piše, nisam vidjela argumente za i protiv, sve se pretvorilo u samo jednu riječ- ISCJELJENJE.
Ovaj narod vapi za iscjeljenjem na svim razinama bića. Krvari iz svake svoje pore. Došlo je do duboke podjele između fizičkog i psihičkog i to nas razdire. Kao pojedince i kao društvo u cjelini.
Možemo neke stvari kao kirurzi odrezati i zašiti, ali ako se ne bavimo onim što je centar naš boli, ništa od tog.
Povijesno gledano, operirani smo preko nekoliko puta. Neke operacije su bile rutinske i bez posljedica (uklonjena su neka slijepa crijeva), neke se rane sve više i više gnoje. Prije svega jer neki, konstantno, prljavim rukama, trgaju konce svojih rana. Na fizičkoj razini svima su jasne posljedice tog. No, to nekako ne primjenjujemo kad je riječ o duševnoj boli. Iznova i iznova trgamo konce i ne damo ranama da zacijele. Zato je toliko gnoja posvuda.
Otkad znam za sebe gledanje tuđe patnje mi je jednako teško kao prolazak kroz vlastitu. Znam koliko svoju tešku dijelim, pa pretpostavljam da je s gomilom ljudi oko mene jednaka stvar.
Ljutimo se na neke vanjske stvari, ljutimo se na vlastitu nemoć, ljutimo se na one druge. Istovremeno ne znamo kuda bi stavili svoju bol, kako bi razriješili svoje probleme i dileme.
Vjerujem da zdravi pojedinci čine zdravo društvo i da kad se svatko pozabavi sobom i vlastitim “disfunkcionalnošću”, paraleno obavlja vrlo važan rad. Iscjeljujući sebe, iscjeljuje društvo.
Kad se pogledamo u ogledalo i suočimo sa svim svojim predrasudama, uvjerenjima svih vrsta i kad ih doista pogledamo, lakše nam je razumijeti tuđe stavove i otkriti zašto netko razmišlja na taj način.
Što on traži, što on želi iscijeliti? Svi mi tražimo slične stvari- prihvaćanje, pravdu, borimo se osjećajem ostavljenosti, tražimo osjećaj pripadnosti, tražimo sigurnost. Iz svih tih i još nekih naših potreba izviru nevolje i sukobi na svim razinama, naizgled totalno nevezani s onim što izlazi iz naših usta, a zapravo duboko povezani s našom psihom. Očituju se na najnevjerojatnijim mjestima. Konfrotiramo se u nekim totalno nebitnim situacijana, šutimo u situacijama koje traže konfrotaciju, ne otvaramo se prema ljudima prema kojima bi se trebali otvoriti jer su naš odabir.
Na koji način volimo? Opsesivni smo? Ne dozvoljavamo kritiku? Naše mišljenje je jedino bitno, svi drugi su u krivu? Koliko smo otvoreni za dijalog? Koliko slušamo svoje i tuđe potrebe? Koliko ulažemo u sebe da bi nam život išao u smjeru u kojem želimo da ide? Koliko prebacujemo odgovornost na druge za naše neuspjehe? Koliko tražimo od nekog drugog da mahne čarobnim štapićem i makne sve naše probleme? Koliko dobrih odluka donosimo (sami za sebe) na dnevnoj bazi, a koliko vremena potrošimo neodlučno se vrteći u krug? Koliko se ustežemo donositi odluke? Imamo li jasnu viziju što želimo od vlastitog života?
Naša zbunjenost u vlastitim životima nam kroz naše društvo vraća ogledalo nas samih. Pogledajte situaciju oko nas. Naći ćete odgovor na sva ova pitanja. Zašto smo tu gdje jesmo i zašto nam je tako kako nam je.
Kad održavam stvaraonice na temu osobne moći, moj cilj je da da odvojite vrijeme za sebe, da postavite sebi neka od tih pitanja i da potražite odgovor unutar sebe. Svoj odgovor. Ja sam tu samo kao ogledalo ili katalizator između vas i VAS. Želim da se naviknete i da vam postane svakodnevna rutina čuti i vidjeti svoj unutarnji kompas.
Svakog dana se trudim udahnuti život punitim plućima i svakom od vas od srca želim isto. Bez čekanja, bez odgoda. Bez idealnih okolnosti. Ovdje, u ovom trenutku, najbolje što mogu s onim što imam.
