Teksture/slike

Ima puno stvari koje volim. Ljudi su mi ljubav najveća. Kad su svoji, jednostavno su nevjerojatni i apsolutno čarobni. Uz to dnevno me fascinira priroda i taj nevjerojatan red, tako nenametljiv. 
Oblaci recimo. Toliko sam zahvalna što postoje. Zamislite samo kolika nam je radost učinjena samim njihovim postojanjem. Koliko bi dani i naši pogledi bili dosadniji da njih nema. Da je nebo samo plavo, ravnomjerno sivo ili crno. Da nema tih konstantnih kretanja i nevjerojatnih oblika.
Kao što se može primjetiti luda sam i za teksturama. One koje su prirodne i one koje su nastale kao produkt  intervencije čovjeka u prostoru.
Današnji blog post je posvećen ovom zadnjem. Čuda događanja na jednom malom mostiću pomalo zaboravljenom i neodržavanom. Beton, željezo, alge u svojoj isprepletenosti.

Često kad fotkam poželim podijeliti to sa drugima. Pa si mislim, ma kog to zanima, raspucani beton ili komadić hrđavog željeza. S druge strane, to je moje viđenje svijeta i obećala sam si da će ovo biti moj vizualni podsjetnik za ono što volim, što me veseli, o čemu sam razmišljala i što vidim. Vama (kao i uvijek u životu) ostaje odabir sviđa li vam se, dira li vas ili vam je pak totalno nezanimljivo. 
Zanimljiv mi je taj odnos, naglasak, koji je ili na željezu ili na betonu ili pak lišaju. svatko je dominantan ponekad, a zajedno čine skladnu cjelinu. Baš kao i mi ljudi.