Ljubav prema domovini

U smiraj dana, nakon stotina rečenica koje sam čula i pročitala osjetila sam potrebu da i ja dodam koju.
Puno se govorilo o paradi, slavlju, troškovima, odavanju počasti, slavljenju rata, slavljenju mira.
Svatko iz svog kuta.
Pa da dodam još jedan kut. Čini mi se da je odnos prema zemlji najsličniji odnosu roditelji-djeca.
Ljubav prema domovini je (iz mog kuta gledanja) neupitna i tiha. Smatram da je sasvim nepotrebno govoriti drugima kako volim svoju djecu. To se podrazumijeva. Isto tako smatram da je nepotrebno naglašavati da volim zemlju u kojoj sam rođena. I to se podrazumjeva.
Sumirajmo sličnosti :

• Kad si s djecom 24 sata dnevno, dođe period kad ti idu na živce i rado bih pobjegao negdje
• Kad pobjegneš negdje, misliš na djecu
• Ako djeca odu daleko, daleko, tužan si beskrajno i nedostaju ti beskrajno
• Neki roditelji previše hvale djecu i misle da su njihova djeca najbolja, drugi su pak toliko strogi da vide jedino mane svoje djece
• Želimo da djeca budu što uspješnija i što samostalnija, pa opet koristimo različine metode, neki kupuju uspjeh, neki uvode željeznu disciplinu, neki bodre djecu i uče različitosti
• Kako djeca rastu prepričavamo im priče kako je bilo kad su odrastali. Ne izvlačimo najgore priče, pričamo smiješne anegdote. Ako baš i spomenemo neke teške trenutke, govorimo s osmijehom kako nam je drago što su iza nas, ne izvlačimo bolan osjećaj na površinu jer im ne želimo da iznova proživljavaju teške trenutke.
• Lijepe trenutke ponavljamo u beskraj, pohvaljujemo ono što doista zaslužuje pohvalu
• Govorimo im da vjerujemo u njih i da nema toga što ne mogu postići, ako to žele. Doduše ima i onih koji svojoj djeci govore da život težak i da je malo šansi za napredak i da je trud uzaludan. Mogu tako dugo nabrajati, al jasan vam je smjer, zar ne?

I za kraj ono najbitnije što kažemo djeci. Ako ti je teško, tužan si i ne možeš više – vrati se doma, čeka te zagrljaj i juha.