Anđeli
Ovih dana se ponovo sve zakovitlalo. Neke stare energije s novom svježinom.Neke stare potrebe, na nov način. Ovo je post koji sam pisala na jednom drugom blogu koji nitko nije pratio. Za ovo znam da će bar 20 ljudi pročitati i nije mi baš svejedno. Kako bi mi neke žene rekle- nelagodno but magično.
Daklem, kreće priča o anđeoskim radionicama.
U jednom (od mnogih), teškom periodu svog života prisustvovala sam jednoj takvoj radionici i to mi je promijenilo život (dodir anđela zauvijek vam promjeni život).
U Zagrebu vjerojatno ima više ljudi koji rade te radionice. Najpoznatija je Zdenka Andrijić. Ja sam za nju čula i vidjela ju tek naknadno.
U to vrijeme drugo dijete mi je bilo malo i čeznula sam da na neko vrijeme ne mislim koga trebam nahraniti s čim i da mislim na nešto drugo osim na djecu. Stalno me je kopkala misao o tim anđeoskim radionicama, jer sam nešto, negdje načula.Došao letak do mene.Bilo je to nekoliko ulica dalje.
Onda sam shvatila da nemam novaca za radionicu iako je bio neki vrlo pristojan iznos.
Nakon toga je došla narudžba za neki poklon (meni su narudžbe rijetka stvar).
I eto novaca za radionicu!
Radionicu je vodila Ljiljana Lež- Drnjević, otada poznatija za mene pod nadimkom Ljiljana Anđeo. Danas ima mali dučančić u Radićevoj, prije Kamenitih vrata i krcat je angelima.
Tada joj je to bio samo san.
Ali otvorili su joj vrata. Kao što su joj otvorili vrata da dobije prijevod knjige Zamolite svoje anđele, grupe autora- Alme Daniel, Timothya Wylliea i Andrewa Ramera. Jest da je morala prije toga pokrenuti izdavačku kuću (ArtLogos), ali to je njena priča, pa možda ju vam ona jednom ispriča.
Ni u jednom trenu Ljiljana nam nije obećala čudo, nije nam govorila da ćemo vidjeti anđele i slične priče.
Ja naime postajem jako skeptična prema ljudima koji mi obećavaju čuda (vjerojatno je to danak života u ovoj državi).
Ono što se od nas tražilo je otvorenost, smirenost i prihvaćanje.
Radionica je zapravo vođena po načinu koji je opisan u knjizi. Ta knjiga je priručnik. Ispada da sam luda za knjigama koje mogu imati uz sebe cijeli život i raditi na sebi uvijek i iznova. S novim iskustvom. Kako bi naši ljudi sa špice rekli to je jedna –must have knjiga. Unutra ćete naći brdo načina i alata kako da radite na sebi i kako da dozovete anđele u svoj život..
S obzirom da sam dugogodišnji reikista nisam imala problema sa otvorenošću. Jedino što mi je bilo čudno je da sam se niz godina obraćala Izvoru, a sad sam išla ne neku instancu niže (tako sam to onda shvaćala). Ali topovima se ne ubijaju muhe. Prema tome poslove treba znati rasporediti i treba znati kome ćeš povjeriti određen posao da si sasvim siguran da će biti izvrsno obavljen.
Dok se ti zabavljaš s drugim stvarima.
Ono što je slijedilo je moje iskustvo, profiltrirano kroz mene. Ne bih željela da netko misli da to tako mora biti ili da krene na neku radionicu s takvim očekivanjem. Ono u čem sam senzibilizirana kroz bavljenje reikijem je, da nema očekivanja i da će nam sve doći na način koji mi možemo shvatiti, u vrijeme kad to možemo podnijeti. Doduše, neke lekcije se razbistre malo kasnije od drugih.
Ljudi anđeosku energiju doživljavaju kao blagu i podržavajuću. Ja sam ju osjetila kao snažnu, moćnu i sveprožimajuću. Radili samo nekoliko meditacija, razgovarali, pa ponovo meditirali.
U jednoj meditaciji sam totalno uronila, kao u jastuk. I dobila taj osjećaj navale energije u valu. Osjećaj stopljenosti sa svim. Za to vrijeme ostali su polako izlazili iz meditacije. Ljiljana me pokušala dozvati. Ja sam ju čula, jasno, ali nisam mogla/htjela izaći iz tog osjećaja. To je trajalo nekoliko trenutaka i onda sam se „odštekala“od Izvora.
I tako u nekoj unutrašnjoj udaljenosti još par minuta sjedila na stolcu bez želje za komunikacijom s drugima. Bez moći da komuniciram s drugima. Zatim sam se zakašljala i iskašljala- pero.
Da, znam, odio fikcija je desno.
Ali ja zapravo nemam razloga da to izmišljam. Za to zna vrlo uski krug ljudi uključujući one koji su bili prisutni.To dijelim s vama,jer u svom svakodnevnom životu malo pričam o tome, a to čini tako veliki segment mene.
Zašto malo pričam o tome? Ima toliko ljudi koji se bave duhovnošću na ovaj ili onaj način i milijarda onih koji ti govore da živiš ovako ili onako i drugi put (osim onog koji su oni preporučali) vodi propasti.
S druge strane ljudi se ismijavaju iz ljudi koji idu iz radionice u radionicu. Ja ih nisam prošla puno jer sam imala sreću da sam se našla u onima na kojima sam bila i svaka mi je dala jedan novi alat. Mada kažu da veću rupu iskopaš, ako kopaš na jednom mjestu. Ja kopam po jednom mjestu (Izvoru). Meni je draže da ljudi idu od radionice do radionice i da se pitaju, nego da se nikad ne pitaju i žive automatizmom.
Daklem, pero.
Tijekom godina i rada na sebi sam se senzibilizirala na neke finije i suptilnije energije. Ja ne vidim anđele, niti druga bića, ja osjećam. Često sam mislila da je to zapravo suptilni humor viših sfera. S obzirom na vokaciju, sva sam u vizalnom i kad mi netko kaže vizualiziraj sad recimo, anđela na moj mozak kao da padne koprena i slika ne dolazi.
Kad je duhovno u pitanju sva sam u osjetu. I tako je moja najveća sumnja u mene bila zapravo ta da sam (potajno i od same sebe), smatrala da je to zapravo sve samo u mojoj glavi i da ja i moja mašta surađujemo na tom zajedničkom putu. I pero mi je došlo nekako kao potvrda, ma ne ti ne briješ, to je doista to. Samo ja čak ni ne vjerujem da anđeli imaju krila, nego u onaj način za koji i kažu, to su samo niti svjetla. I otkud pero? Ne znam. Ali je moj svjedok da su čuda moguća. Svaki dan.
Ono što sam mislila nakon toga je još jedna od velikih zabluda. Mislila sam sada doista imam zaštitu i sada će sve ići kao po loju.
Osjećaj zaštite sam dobila iniciranjem u reiki. Znala sam da sam zaštićena energetski i podržavana. I tada se moj osjećaj unutanje praznine počeo gubiti. Do tada sam bila skršena.
A sada velika priča mog života. Od djetinjstva sam se osjećala vrlo usamljeno i nepripadajuće. Imala sam brižne roditelje i što god da su mi dali u emotivnom smislu nije bilo dovoljno. Njihova bezuvjetna ljubav je ipak imala uvjete (bojim se da možemo samo nakratko bezuvjetno voljeti, ipak smo ljudi), ne velike, ali ipak.
I nikako nisu tu prazninu unutar mene ispuniti. Bila sam tužna većinu svog života, čak i kad se to nije vidjelo na van. Jer sam tip koji voli cirkusirati po prirodi, i moja narav je vesela. Ali dio mene nikako nije bio sretan. I sada bla, bla bla…
Uglavnom kad sam imala 20, razboljela mi se majka. I počinje tri godine kalvarije u svakom smislu koji možete zamisliti. Oboljela je od raka, obitelj mi se raspala, rat je počeo, faks sam stopirala, upoznala sam supruga i ostavila bolesnu majku. Napravila sam sve što nisam smjela napraviti pred sobom, a napravila sam sve da preživim. Nakon što je ona umrla 93g.. moj život je bio skršen, ja sam bila skršena i nepomična, izopćena, natovarena s 4 tone grižnje savjesti po svim kršćanskim mjerilima. U familiji je nastao pakao jer nismo znali svoj ogromni gubitak zajedno preboljeti nego je svak krenuo svakoga optuživati za njenu smrt. Ona je bila prekrasna, divna , topla, draga žena koju su svi obožavali, bila je prelijepa i umrla je sa 43 godine i 43 kile i u miru nakon strašnih muka.
I tu počinje moja vjera koliko god to paradoksalno zvučalo.
Bila sam kraj nje i držala ju za ruku kad je umrla. Bila je tu i trenutak kasnije više je nije bilo. I to je bilo tako očito. Nje je nestalo iz te ljušture, i sve što ju je činilo otišlo je negdje. I nije Majka Katolička Crkva i propisani Bog meni dao vjeru, nego to što sam VIDJELA da moje majke nema tu.
I tako sam ja vegetirala nekoliko godina. Cijelo vrijeme kraj mene bio je jedino moj suprug u držao me za ruku i grlio satima dok sam ludila od plača.
Onda je vrijeme učinilo svoje i poziv je krenuo iznutra. Sve u svoje vrijeme i tako sam došla do reikija, jedne vrlo blage metode koja je funkcionirala i koja funkcionira već tisućljećima.
Nakon svih onih maminih operacija, kemoterapija i ostalih mučenja koji muče tijelo i dušu dola sam do nečeg, nježnog, blagog, podržavajućeg i razumnog.
Kad tad shvatiš, da sve što je dobro za tebe, zapravo podržavajuće blago i nenasilno, ali posjeduje jaku unutanju snagu i nikad, baš nikad se ne ispoljava kičasto, napadno i superiorno.
Nakon njega, došli su angeli.Od tada živimo zajedno. Prošlo je više od 17 godina od inicijacije i 8 godina života od kad živim s angelima. Sada me zovu da ih crtam i dijelim. Pa ih crtam i dijelim. Vjerujte mi, ništa intimnije od ove priče vam ne mogu ispričati o sebi. Ali oni to na neki način traže, a moje je da ih poslušam…
