Kako nastaje skulptura

Zadaš si temu. Na primjer- Rast. Kreneš razmišljati što bi voljela napraviti. Vidiš crtež na materijalu, uzmeš materijal, uzmeš šivaću mašinu i shvatiš da ne radi, iako nema razlog za to. Odustaneš. Očigledno ipak nije taj medij u pitanju. Gledaš žicu i razmišljaš o kaširanju. Budući da si već nekoliko skulptura u zadnje vrijeme napravila na taj način odjednom to više nije tako privlačno.

Drvo! Rast je spor, zahtjeva vrijeme. Očima pregledavaš komade drva i redom odbacuješ one u kojima (za sad) ne vidiš rast. Pogled ti se stalno vraća na napukao komad drva. Što ću s tom pukotinom, razmišljaš dalje. Gledate se ti i pukotina. Zapravo je logično, razmišljaš dalje, za svaki rast potrebna je pukotina u koju će sjeme pasti. Kreneš obrađivati drvo. Miris se krene širiti prostorijom, ruke i odjeća postaju pokriveni drvenom prašinom. Dok se miris drveta širi, polako brusnim papirom gladiš rubove. Nježno ti i drvo surađujete. Vidiš neke nesavršenosti i odlučiš ih ostaviti. Neke ožiljke. Jer su dio rasta i podjećaju te da rasteš unatoč njima. Sad ste već i ti i drvo dovoljno podatni. Pitaš se što je slijedeće. Nedostaje sjemenka. Tražiš komadić iz kojeg bi ju mogla napraviti. Nalaziš jedan. Gotov. Koji savršeno odgovara pukotini drva. Namjenjeni su jedan drugom oduvijek. Jasno ti je zašto mašina nije željala šivati, jasno je jer sve teče lagano, baš kako treba.

I to je to. Gotovo. Jednostavan, divan podsjetnik na sve što je Rast. Pukotina, širenje, ožiljci i sjeme iz kojeg sve niče.