Dan žena

Na fotografiji su tri generacije žena iz moje obitelji. Moja prabaka, njene tri kćeri i moja majka (ova mala djevojčica). Jako volim tu fotografiju i mislim da je idealna za ovaj dan i odlična ilustracija za moju malu priču.

Odrasla sam u obitelji gdje ravnopravnost žene nije dovođena u pitanje i nikad nije bilo ni rasprava na tu temu. To je nešto što se podrazumijevalo. Moje prabake su bile žene koje su radile i stvarale jednako kao i pradjedovi. Sudjelovale su u odlukama u svakodnevnom životu jednako kao i muškarci u obitelji. Odrasla sam u obitelji snažnih žena i trebala su mi desetljeća da shvatim koliko su svoje i jake bile. Trebala su mi desetljeća da shvatim koliko su tog one utkale u mene.

Prabaka, koja je nakon što je postala udovica otišla prvo u London, pa potom u Ameriku (žena rođena 1918.) i tamo stvorila novi život 50-tih godina prošlog stoljeća, voljela je preuređenja i tapeciranje namještaja. Time se bavila i dodatno zarađivala, nakon posla u tvornici ribljih konzerva. Ljubav ka preuređenju sam sigurno i od nje nasljedila.

Druga prabaka je pak bila kitničarka i imala svoj salon u kojem je neko vrijeme radila moja baka (tamo je i upoznala mog djeda). Ta baka je većinu svog radnog vijeka provela kao blagajnica u Lovačkom rogu. Druga baka je prodavala cvijeće i flance na Dolcu. Bila je vješta trgovkinja i nakon što je došla s placa pomagala je u vrtu i priređivala sve za drugi dan. Ona, djed, mi, svi smo zajedno radili.

Moja majka je isto tako bila zaposlena od svoje srednje škole. Zapravo, ja sam jedina (od žena) u cijeloj obitelji koja nikad nije imala službeni posao, mjerljiv stalnim prihodom na računu.

I tako sam se našla u jednom neobičnom Svemiru. U Svemiru gdje se otkriva stvarna Sloboda. S obzirom da prava postoje, da sam ravnopravna, ostalo je „samo“ krenuti putem osobne slobode. Osobnog izbora.

Nisam trebala nikome dokazivati da imam pravo na nešto. Nisam se trebala izboriti ni za što. Sve moje odluke unutar kuće u kojoj sam odrasla su bile moje odluke i kad i ako su bile propitivane (a bile su) nisu kretale iz pozicije žensko – muških odnosa, nego nekih drugih, sretnih i manje sretnih uvjerenja.

Ravnopravnost u mom braku isto tako nije dovođena u pitanje. Ono što me mučilo je moj odnos prema meni. JA sam propitivala svoju vrijednost s obzirom na novčani doprinos/ nedoprinos našoj rastućoj obitelji. Suprug to nije baš shvaćao. On je oduvijek cijenio bilo što da sam napravila. Ali glas u mojoj glavi je nekad bio jači. Nije pomagalo ni to što je stalno govorio da je ogroman posao biti doma i brinuti se o djeci i biti stalno na raspolaganju. Nije pomagalo ni to što su mi to drugi govorili. Jer iako je divno biti majka, to nije sve što ja jesam.

Par godina je bilo naročito teško jer sam imala koprenu preko očiju i loš glas u glavi. Nisam vidjela sve što radim. U mojim očima kućanski poslovi i nisu nešto što izaziva euforiju, tako da sam vječito podcjenjivala količinu dnevno obavljenog posla, skuhanih obroka, opeglane odjeće, ispraćanje i dopraćanje djece iz škole i svih ostalih dnevnih kretanja. Uz to, uz malu djecu gradili smo kuću, i gomila građevinskih poslova, dizajnerskih ideja, briga o vrtu… je bilo dio svakodnevice. Naravno, uz sve to sam radila i neke kratke projekte koji su donosili/pridonosili kućnom budžetu.

Količina energije koja je bila raspršena na zilion poslova je bila ogromna i u toj količini nisam uzimala vrijeme za sebe. Samo za sebe. Vrijeme kad čujem tišinu i osjetim stvaran mir. Vrijeme kad u glavi ne čujem što još sve trebam napraviti i što sve nisam napravila. Vrijeme kad naprosto stojim i dišem, postojim bez da išta trebam.

I tu, među stotinama slova je moj doprinos ovom danu. Ono što bih vama željela prenijeti. Čak i kad su sva prava zadovoljena, kad je život vaš i kad su odluke vaše i dalje ćete se saplitati ukoliko ne stanete i ne zagledate se u sve ono što jeste i što svakodnevno radite i gradite.

Apsolutno sam sigurna da je svaka od vas osoba vrijedna divljenja, pa vas molim da odvojite vrijeme, skinite šešir i duboko se naklonite onome što jeste.