Probala sam
Probala sam. Probala sam razdvojiti sebe na ladice, staviti u fokus na nešto i svu svoju snagu usmjeriti na jedno mjesto. Srušilo me u krevet i podarilo temperaturu unutarnjeg ognja. Ne mogu se deklarirati kao umjetnica, jer je to samo dio mene, a i to je već stavljeno u ladicu ludosti na ovim prostorima. Imati jasan cilj kretanja samo u jednom smjeru i biti samo to jer mi je stvaranje radost. Radost koja donosi mir. Pokazivati komadiće koji su vizualni i lijepi jer volim ljepotu, jer ju stalno tražim životu. Ona je mjesto mog kotvljenja. Ono što je meni lijepo, ne može biti lijepo svima. Ipak, vjerujem da postoji mjesto univerzalne ljepote, mjesto u kojem svi živimo, mjesto koje je posvuda oko nas – priroda, čiji smo neizdvojivi dio. Ono što radim, lijepo je nekolicini ljudi, ono što je u podlozi mog stvaranja je zajedničko svima.
Traženje smisla, razloga zašto smo ovdje, što nam je životni poziv. Pitanja koja si si svi postavljamo i odgovore koji su kod svakog različiti jer je to i svrha, naći što je to specifično naše u životu, gdje možemo najviše dati.
Ponekad mi se čini da je ono što stvaram nešto što je samo meni potrebno, jer je to nešto što mojoj duši donosi mir. Pa nekad to gurnem pod tepih jer je moj dnevnik i ponekad vrlo intiman, iako ne djeluje tako. U trenucima otvaranja i dopuštanja, puštam to van bez razmišljanja.
Uvijek sam u vaganju što mi je bitnije. Da li je to stvaranje nekog djela ili komunikacija s ljudima i rad s ljudima. Pokazalo se s godinama da to ne mogu razdvojiti jer se prepolavljam (u najmanju ruku). Nekad je jedno dominantnije, nekad drugo. Mijenjam intuitivno, na osjećaj. Jedno i drugo mi je potrebno. Ne mogu to više propitivati, ni ne želim zapravo. Godine sam potrošila na to. I čemu zapravo objašnjavati, zvuči kao da se nekom ispričavam zato što sam ja – ja, a ja zapravo sa sobom dobro funkcioniram. Mislim da najviše komuniciram s onima koji su u istom procesu. Onima koji se vrte u krugovima i pokušavaju dokučiti što bi to trebali. Ništa što nas ne veseli i ne donosi zadovoljstvo. Pokušavam sebe strpati u ladice, a ladice su prepune i ne daju se više zatvoriti. Vrijeme je da izložim sve to. Nešto će se baciti, nešto će se prodati, nešto će se sačuvati jer je prepoznato kao sjemenka.
Željela sam, o kako sam željela biti super vješta u onom što radim, raditi djela koja odišu majstorstvom, satima rada i učenja, upornošću stvaranja i satima duboke koncentracije. Moji radovi nisu takvi, naprosto nisu. Jer moj mozak vrluda svuda. Jer sate provodim slušajući i učeći, pokušavajući shvatit načine na koji ljudi funkcioniraju, koje su to točke koje ih zaustavljaju u životu, na čemu sve zapinju i najvažnije od svega, kako iscjeljuju i kreću dalje. Paralelno, uvijek gledam van. U prirodu i pratim njen ritam, slijedim ga i što sam bolje sa sobom, lakše ga slijedim. Jer osjećam puls života. Vidim ono što nas spaja, umjesto onog što nas razdvaja.
Moji radovi su ta jednostavna crtica. Baza. Ono što ostaje kad maknem sve što previše u mom svijetu. Kad ogolim do sjemeke. Nešto iz čeg raste nešto dugo, pa slijedeće, pa slijedeće. Uvijek otisak moje emocije, uvijek radost jer želim i mogu. Podsjetnik da mi najveću radost čine obične, jednostavne stvari u životu. Ono čime sam svakodnevno okružena i što ponekad, samo ponekad, jer sam čovjek, uzmem zdravo za gotovo. Osim što su moja (svačija) svakodnevica, te stvari, koje zapravo nisu stvari, bit su ljudskog života. Dodir drugog bića, zagrljaj, spoznaja da voliš i da si voljen, da vidiš, čuješ, mirišeš, okusiš. Da dišeš. Tu si i sada. Ovog trena, sutra te više možda ne bude. Pa se pustim i napravim nešto. U materijalu koji moja ruka (duša) izabere taj dan. Nekad je to crtež s natruhama boje, ponekad pastozna slika, vrlo često fotografija, nekad su to riječi, metal koji vatrom spajam u oblike koji mi se sviđaju, tkanina na kojoj nacrtam nešto ili otisnem. Ponekad je to jastuk na koji ću nasloniti glavu u popodnevnom predahu u kojem spajam dijelove dana.
Ponekad bih voljela da je to drugačije, ali nije. Jer ovo sam ja. Kad sve stavim u riječi, totalno mi je jasno da ne može biti drugačije, jer ne mogu živjeti istinitije od onog kako živim. Da, ponekad je kaotično naizgled, gledano izvana. Ponekad i iznutra 😀 . Sad mi je jasno zašto instinktivno upadam u otpor kad se krene sa strukturiranjem i sužavanjem opcija. Jer to nije moje biće.
Postajem svjesna koliko sam s godinama prigrila svoje biće i da su otpori koji osjećam moja kontrolna točka. Ponekad bi bilo lakše odustati od tog, jer me neke životne situacije znaju totalno izbaciti i pitam se zašto ne odustanem od toga i ne uđem u neki ritam, poslove koji ljudi rade da bi imali sigurnost. Zato jer sad imam sve osim materijalne sigurnosti. Mijenjati SVE za materijanu sigurnost mojoj duši ne znači apsolutno ništa.
Volim svoju slobodu, volim svoj nesmetan pogled, volim svoje ljude i što mogu biti tu za djecu u trenu kad me trebaju. Oni su tu sa mnom tako kratko. Možda ću biti tu za njih još 50 godina, a možda, kao moja majka i moj otac, neću. Neke stvari nam se s razlogom događaju u životu i kroje naš put naizgled nevidljivo. Određuju prioritete i uvjerenja, iako se i oni mijenjaju. I prioriteti i uvjerenja.
Vjerujem isto tako da kad svakim dahom radiš ono što voliš, na način koji voliš, kad – tad će sve sjesti na pravo mjesto, pa i ta financijska sigurnost. Kad voliš svoj život i uživaš u njemu najviše što možeš tog trenutka, na način koji si sposoban u tom trenutku.
I zato ne odustajem od sebe, od svojih dijelova koji me vode tko zna kamo. Dosta mi je potiskivanja i zatvaranja. Dosta mi je trebala bih, i zašto ne možeš kao svi drugi. Umorilo me to više od ičeg u životu. Umorila su me vlastita predbacivanja sebi. Ovo je moj život, samo jedan i imam dovoljno godina i iskustva iza sebe da ga živim baš tako kako želim, bez zadrške i bez poneke fige u džepu. Nadam se da ćete i vi pozdraviti sve svoje dijelove, prigrliti svoju kaotičnost, svoje dobre i loše strane i dane. Jer to je vaš otisak, jedinstven, poput svakog lista, vlati trave i pahulje.
Za kraj samo dio pjesme Walta Whitnama
Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi.
Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.
Ja ležim i lagodno traćim vrijeme promatrajući vlat ljetne trave.
(Pjesma o sebi)