Izazovi

Željela bih reći par riječi o izazovima i malo objasniti zašto svakih toliko krećem u nove.

Veliki period života sam započinjala gomilu stvari i ne završavala. Skupilo se tih nedovršenih stvari i kao ogromna hrpa prljavog veša nasred dnevnog boravka dovodilo me do ludila. Malo tog je bilo neka zatvorena cjelina, nešto u što sam zagrizla od početka do kraja i bila s tim u fokusu.
Sjećam se kad sam završila reiki prvog stupnja davne 1996. U tom trenu jedan od nadominantnijih osjećaja je bila ZAVRŠENOST. Barem jednog segmenta. Osjećaj fokusa i uspjeha. To mi je bila neka početna točka i osjećaj na koji sam se vraćala kad god sam potonula u drugih par stotina nezavršenih stvari.
Jedan od razloga zašto sam voljela primati narudžbe i raditi stvari koje imaju kratak rok za izvedbu je taj. Napravim i gotovo je! Završeno!

To mi je davalo snage da se se lakše nosim s drugim nezavršenim stvarima. Moja priroda je da želim sve odjednom i da bude gotovo – jučer. Tako sam se našla u jednom periodu života grcajući ispod hrpe prljavog veša, potpuno potopljena stvarima koje sam htjela, a nisam napravila, zalogaji su bili preveliki.

U moj život je ušla prijateljica koja je sebi stalno zadavala zadatke, ponekad sa strane gledano pomalo besmislene. Naravno da me izbezumljivala :).
U tom periodu bila sam totalno nesposobna uživati u putu i procesu. Bila sam prezasićena, preumorna, gotovo slijepa za sve svoje napretke. Nije da ih nije bilo, bila ih je gomila, al kad si pokriven prljavim vešom, ne vidiš.

I taj proces se isto kuhao neko vrijeme. Kako me je naučila, slon se savladava komadić po komadić. Negdje se to duboko urezalo u mene.

Jedna od najjačih promjena došla je s odlukom da po 124 567 put poduzmem nešto u vezi svoje kilaže, oko svog izgleda. Bila sam nezadovoljna, s previše kila, užasnuta gledajući svoje fotografije na kojima si nisam izgledala onako kako se moj duh osjećao.

Priča krivog odnosa prema tijelu je jedna od konstantnih priča mog života. Uvijek između dvije krajnosti, potrebe za kontrolom i totalnim gubitkom kontrole. To je još uvijek priča mog života. Osjetiti razliku između toga da me vjetar odnese i i laganog leta kad se koristim termalom. Prepuštanje. Osjetiti kad je vrijeme za zajahati val, a kad će me val poklopiti..

Uglavnom, tu sam negdje odlučila si zadati zadatak i pojesti slona, komadić po komadić. Odlučivala tjedan za tjednom. Znala sam što želim, imala sliku u glavi i ganjala tu sliku. Bilo je turbulentno, kao svaki proces, no imala sam podršku i nekog tko me držao za ruku kad je bilo potrebno. Kad sam dramila (svjesna da dramim). Nisam odustajala, ma u kakvim stanjima sam bila, jer sam imala na umu da je to ono što želim i da je to samo još jedan korak naprijed prema onom što želim.

Zato izazovi. Korak naprijed. Neodustajanje od onog što želim za sebe. Kako želim izgledati, s čime se želim baviti, što želim raditi, na koji način želim živjeti. Naučila sam da doslovno 5 minuta izdvajanje vremena za sebe (svjesnog) čini ogromnu razliku u zbiru. Sad odvajam negdje oko sat vremena za bazične stvari, posao ne računam i ono što je dio mog posla, jer svatko ima neko svoje radno vrijeme.

Svaki put kad završim jednu cjelinu, ma koliko ona mala bila, neizmjerno sam zadovoljna. Ta zadovoljstva se zbrajaju i pridonose mom osjećaju zadovoljstva u životu. Zadovoljstva mojim odabirima, jer su svjesni odabiri. S tim osjećajem nadogađujem osjećaj vlastite moći. Segment po segment, gradim. Da li imam nezavršenih projekata oko sebe?

Gomilu! Sjedim i pišem ovo u nezavršenom podrumu, da navedem samo jedan. Usprkos nezavršenosti, većina onog što radim nastaje u tom podrumu. Tu se rađaju ideje, tu radim jogu u svom nezavršenom OM- room-u, tu pišem, crtam, radim sa žicom, satima obrađujem fotografije, pijem polunoćne kave, slušam razno razne webinare, tu često dočekam jutro radeći cijelu noć…
Tu donosim odluku u kojem smjeru želim ići i na što stavljam fokus. Sad svaki dan sve više uživam u putu i procesu jer imam dovoljno vlastitog iskustva da znam kako ću biti ZADOVOLJNA i SRETNA, kad se još jedna cjelina zatvori. Naučila sam biti ZADOVOLJNA I SRETNA po putu, dok je proces još u trajanju. Naravno da ima trenutaka kad posrnem, kad se moram malo natjerati, ali to je sastavni, prirodan dio procesa i usklađivanje s pravcem kojim idem. Svaki put je sve lakše.

Koji su vaši izazovi? Sastaviti policu za knjige koja već neko vrijeme čeka u skladištu, upisati se na ples, pospremiti ormar i pobacati nepotrebno, trčati, pisati pjesme, zamijeniti dotrajalu slavinu? Što god, napravite to i GOTOVO :)!

Naravno da postoji i druga strana, odustajanje kad je potrebno odustati. Kad je prijanjanje štetno i ne koristi osobnom zadovoljstvu i napretku. No, to je već druga tema 😉

To je moj način, možda i vama pomogne. Meni je jako pomoglo.