
Radi ono što možeš
Ovih dana na društvenim mrežama puno je toga u znaku drveća, sječa, nedodirljivih i meni nepoznatih ljudi (ne znam ih osobno) koji kroje (ili bar misle da kroje) život kakav misle da bih trebali živjeti svi. Viču u moje ime, ruše u moje ime, psuju u moje ime, ne grade i ne stvaraju u moje ime.
Neka misle da kroje. Ne žive moj život, ne poznaju me, ne znaju moja uvjerenja, ne znaju moje snove, ne vide mojim očima, ne mirišu mojim nosom. Čuju neke stvari koje ja ne čujem, ja čujem, vidim i mirišim nešto drugo. Ponekad izgleda da mi kroje život, ali samo ponekad, u nekim danima kad nisam dovoljno jaka da jašem na svom valu.
Između moja četiri zida, u mom dvorištu oni nemaju snagu. Ne hrane moju djecu, ne peru njihov veš, ne čitaju im priče, niti pomažu oko zadaća, ne kose našu travu, ne bore se s puževima, ne plaćaju nam režije. Nema ih u mojim radovima.
Sjedila sam tako u tuzi cijeli dan i zaključila da se s tim ne mogu boriti, da ne mogu 5 000 stvari, ali da mogu 15 000 drugih.
Odlučila sam se pobrinuti za ono što mogu, tu, tik do svoje kuće.
Dan nakon porušene magnolije kod HDLU-a (bez glasa ikog iz moje drage krovne organizacije), krenula sam raditi ono što mi je moja duša rekla. Ušla sam u trnje i koprive sa škarama i grabljama i krenula krčiti. Danas je drugi dan krčenja. Ruke me bole, tijelo me boli, unutrašnjost mi pjeva. Dah mi je lagan, dišem.
Prije dvije godine došao je čovjek plaćen od moje male općine da raščisti sve oko kanala. Krenuo je u sječu drveća, bez nekog reda i smisla, u jednom trenu je stao, isto tako besmisleno kao što je i počeo, ostavio poluporušeno drveće, gomilu granja. Zvala sam općinu, komunalne redare, doći će… Znate kako to već ide. Nekoliko ljudi je bilo u općini i pitalo kad će se to završiti i srediti. Dvije godine – ni pisma, ni razglednice. U te dvije godine zaraslo je u koprive, trnje je obavilo grane. Žuti irisi su nestali u nebrizi. Volim te irise, više nisam mogla čekati da se netko drugi pobrine za njih.
Radim ono što mogu, gdje mogu i kad mogu.
Za sebe, za svoju dušu.
Mijenjam ono što mogu.
Trošim snagu na ono što mogu promijeniti.
Radim ono što je MENI bitno.
Netko se brine za malu djecu, netko za životinje, netko kuha obroke ljudima, netko se brine za izbjeglice, netko skuplja smeće gdje god stigne, ja sam slaba na drveće, grmlje, livade i divlje cvijeće.
Svatko od nas ima u prirodi svoj par na koji je posebno slab i na neki način zadužen da se brine oko tog. Svi mi unutar sebe znamo koje su naše misije u životu.
Svi mi tražimo pravdu za nešto naše, želimo da bude ispoštovano. Brinemo se, ulažemo energiju i vrijeme. Svatko koliko i kad može i to je sasvim dovoljno.
Štiti i brinuti se o onima koje volimo.
Biti za njih u trenucima u kojima se oni ne mogu obraniti ili nemaju glasa.
Mi smo njihov glas.
Mi smo njihova zaštita.
Svi znamo da imamo periode kad smo slabi, kad smo ili bez snage ili bez osjećaja moći. Tu si pružamo ruke kao ljudi. Meni je netko pomogao kad mi je trebalo najviše. Kad nisam vidjela ni kamo, ni kako, ni s čim.
Sad kad sam u moći, radim ono što mogu, do kad mogu.
To ne znači da trebamo davati do iznemoglosti, trebamo davati tamo gdje nam je lako, jer na taj način predajemo lakoću. Davati iz mjesta gdje smo puni, gdje smo moćni, jer tu moć prenosimo dalje.
Ne zaboravite (oh, kako se ponekad trebam podsjetiti na to) – nitko u vašem životu nije moćniji i ne zna bolje od vas što vam je potrebno. Nitko to ne zna, to samo vi znate. Uložite u sebe, založite se za sebe, založite se za ono što vjerujete, pobrinite se za ono što volite. Na kraju dana, to je jedina mjera zadovoljstva i sreće u životu.
Radi ono što možeš, gdje možeš i kad možeš.
Za sebe, za svoju dušu.