Tražim ljude

Perem suđe na ruke, namjerno, suđerica je lijevo od mene. Potreba za vodom koja otiče preko mojih ruku, potreba za vidljivom čistoćom. Misli se roje, tekstovi se množe u glavi. Pokušavam ih suzbiti na par suvislih dijelova. Rečenice u glavi teku kao voda pod mojim rukama. Biram iznova misli, kao što biram tanjur, žlicu, čašu. Pomislim- valjalo bi biti u ovom trentuku, svjesnije i s pažnjom raditi ono što radim. Misli i dalje teku mojom glavom. Možda mi baš to treba, rutinska radnja da puštam ono što treba teći da teče.
Razmišljam o onom što želim reći, prenijeti. Sve je povezano, a opet rascjepkano u dijelove.

Upalite svjetlo! Upalite svjetlo! – netko vrišti iz moje glave.

Nade, nade nam dajte- viču drugi.

Uzimam tanjur, perem i ispirem.

Treba mi čistoća (pravi dan si našla, danas odvoze smeće).

Nije slučajno dakle.

Ništa nije slučajno- opet zbore glasovi u glavi.

Kad bi svi ljudi na svijetu… tapkam u ritmu dok ispirem čašu.

U redu, u redu, al što ja da radim?

Skupi ljude.

Ljudi imaju svojih poslova i briga.

I ti ih imaš- stiže odgovor.

Tražim skupine ljudi- čujem sebe.

Kakve ljude tražiš?

Tražim ljude koji vide realnost izvan realnosti. Tražim ljude koji vide život izvan pranja suđa, odlaska na posao, plaćanja računa i ostalih rutinskih radnji.
Tražim ljude koji osjećaju kao dišu, one koji osjećaju kako im krv kola.

Pun je svijet tih ljudi.

Doista? Nekako mi se čini da su zaboravili disati. Dah im je plitak i nesiguran.

Uvijek si okružena ljudima koji dišu punim plućima. Ponekad i ti zaboraviš držati se onog što si davno znala i naučila, zar ne? To ne znači da ne postojiš, to ne znači da to ne znaš, to znači da se trebaš prisjetiti.

Ponekad koristiš aparate i razne tehničke stvari i zaboraviš osjećaj preljevanja vode po rukama.

Voda se može preliti preko ruke i u kadi punoj tople vode.
Može, ako to ne napraviš rutinski.
Nije bitno koji te postupak vraća na bitno, dok osjećaš da te vraća.

Dok osjećaš.
Bilo što.
Sreću, tugu, ljutnju, ljubav.
Bilo što što te tjera na osjećaj SEBE.
Na osjećaj postojanja, u ovom trenutku.

Uzimam zdjelu za salatu i ispirem vodom.

Nekad mi nedostaje zaokruženost cjeline. Sav taj trud koji je uložen, kupovanje salate, pranje, sjeckanje, jedenje, pa pomislim- to je to, to je cjelina. A nije, cjelina je zatvorena tek da je zdjela spremna za ponovnu uporabu, nakon svih tih radnji i iskustava. I dalje je to zdjela za salatu, iako se može koristiti za neke druge stvari, i dalje treba nova iskustva i nove predradnje i radnje da bi imala svoju funkciju.

Radi, uživaj, očisti i kreni ponovo.

Odlažem zdjelu, uzimam čašu.

Kroz glavu prolazi nije bitno da li je čaša poluprazna ili polupuna, bitno je da ju odložiš s vremena na vrijeme jer ti u protivnom ruke trnu od držanja…

Tražim ljude…

Kakve?

One koji će sa mnom otkrivati toplu vodu i prisjećati se davnih znanja.

Tražim ljude koji će žudjeti za razmjenom sveg onog što znaju.

Tražim one koji vole pričati i slušati priče o svemu onom što ljude spaja.

Tražim neumorne istraživače drugačije realnosti, tražim ljude koji su spremni otvoriti se pred nepoznatim ljudima, izaći iz samotnog kruga u kom se kreću i krenuti nepoznatim putevima bez obzira na nelagodu koju mogu osjetiti pritom.

Pranje suđa je gotovo. Prelazim krpom po hladnjaku, mičem tragove malih prstiju.
Već popodne će sve opet biti tu. I voda i suđe, i tragovi malih prstiju na hladnjaku. U međuvremenu, bar na tren bilo je čisto. Malen komadić vremena.

Smeće čeka smetlare.

Nataknula sa obuću za vrt i polako se krećem prema njemu.

U vrtu i oko mene rastu biljke, neke sam sama posadila, neke su se same posadile i na meni je odluka ostavljam ili čupam. Od sveg posijanog nešto će izrasti.

U glavi se vrti rečenica Audrey Hepburn- Posaditi vrt znači vjerovati u budućnost.

You may also like

Prijavite se na Newsletter

Prijavite se na mailing listu, primajte kupone za popust, obavijesti o novim radovima u shopu i nadolazećim radionicama.
Ime
Email adresa