Svi smo mi David Bowie

U nekom od svojih prošlih života pjevala sam na Maksimirskom stadionu Ground control to major Tom. Doba kad sam upisala Povijest i Povijest umjetnosti i mislila da ću živjeti u Beču, radeći Bog te pitaj što.

U međuvremenu, život je ispisao svoje tragove. Bez žaljenja. Svaki je bio odlučen, željen.
I tako 25 i više godina kasnije, Beč je malo dalje nego je bio, ali sam dobila prečicu za sebe. Promijenilo se nekoliko života, životnih uloga. Dobila sam neke koje nisam ni slutila da ću odigrati. Majka, domaćica, građevinarka, dizajnerica interijera, blogerica, fotografkinja, vrtlarica…Toliko različitih osoba i života u jednom, relativno kratkom životu.

Sve mi smislenije izgleda ciklus na kojem radim, koji će jednom (a možda i nikad) biti zaokružen. Radni naslov- Ono što ostaje, ono što se mijenja i ono što nastaje. Pokriva sve segmente života, što je logično, jer živim punim životom, u svoj širini koju si dopuštam u u tom trenu.

Zato mi je logična tuga i osjećaj praznine koji je nastao odlaskom Davida. Kod njega su promijene bile jako vidljive i hrabro se upuštao u nove živote unutar svog života. To je ono što tražimo unutar nas, pa iako većini on ni glazbeno, ni vizualno nije bio prihvatljiv jer je iskakao iz svake sheme, naoko s druge planete, većina je prepoznala tu osnovnu ljudsku potrebu za mijenom. U trenutku njegovog odlaska zažalili su za svim svojim promjenama koje nisu napravili, a mogli su.

Pa budimo svi David Bowie i zavrtimo krug ispočetka 🙂 .