Dekonstrukcija

Neke stvari se dogode spontano u životu. Spontano, ali nikako slučajno. Željela sam svojim prijateljicama pokazati neke fotografije. Bilo ih je previše, pa sam na kraju napravila filmić. Zadivljuje me količina stvari koje radim prvi put. Izlazak iz poznate zone (comfort zone) je zbilja magična stvar. Prvi filmić, prvi put na You Tubu. Shvatila sam da sam putem napravila nešto što ostaje mojoj djeci da vide. Na žalost, danas ne razvijamo fotografije u onoj količini u kojoj smo prije razvijali i sve ostane pohranjeno na nekim cd-ima, vanjskim hardovima i tko zna čemu. I iako beskrajno volim tehnologiju, svjesna sam da nisam baš sigurna koliko će to ostati pohranjeno. Doduše, ne znam ni za ovaj način, ali u slučaju neke privatne nevolje sa pohranom, ostaje bar neko vrijeme u Svemiru.

Filmić je niz fotografija o rastavljanju naše kuće. Vrijeme radnje- prije nepunih 10 godina. Gledala sam te fotografije i moram priznati da sam ih gledala na način kao da se nekom drugom to događalo, negdje u nekom drugom životu. Sjetila sam se nekih svojih emocija, ali u tom periodu živjela sam u nekom svom zaštićenom balonu. Svemir je bio vrlo milosrdan prema meni. Kad sam bila u najjačem vrtlogu zaštitio me da ne vidim. U glavi sam imala samo sliku onog što želim, onog kako želim da izgleda. Jako unaprijed. Snažno sam držala tu viziju u glavi. Čak to nisam radila svjesno, nego sam naprosto tako osjećala, tako sam bila vođena. Bilo je par jako teških dana jer sam bila trudna s trećim djetetom kad se sve to događalo. Par teških dana ljudi žive u puno normalnijim uvjetima od onih u kojima sam ja živjela u to doba. Zato smatram da su zanemarivi u odnosu na cijelu dobrobit. 

Ovako unatrag gledajući, shvatila sam da je nekad potrebno sve nježno rastaviti i odložiti sa strane, kopati dublje..Napraviti dobre temelje i krenuti ispočetka. Jer se onda čuda događaju. I mislim da smo napravili čudo i da si nikad nisam dala dovoljno kredita za to. Sad si ga dajem.