
Dar
Imam jednu prijateljicu, nevjerojatno talentiranu. Zapravo imam puno nevjerojatno talentiranih prijateljica. Ova je „trn“ u mom oku. Uvijek me piknu i zabole njene rečenice vezane uz njezin „manjak“ talenta. Jako ih osjetim. Reagiram ne u mjeri u kojoj osjećam potrebu, iako joj govorim s vremena na vrijeme. Čak me i ljute te njene rečenice. Nekad me jako naljute i dođe mi da ju primim za njena divna ramena i tresem dok ne razbijem svaku predrasudu koju ima prema sebi. Često se pitam otkud joj dolaze sve te nesiurnosti. Često se pitam za sve nas.
Netko nas nije dovoljno ohrabrivao? Nije nas poticao, hvalio kad je trebalo? Gdje nam je potrebno to prepoznavanje od drugih ljudi da ne vidimo ljepotu onog što jesmo? Da ne vidimo naše darove tako očigledne drugim ljudima. Zašto imamo potrebu umanjiti svoj dar govoreći da je „onaj drugi“ daleko bolji od nas, a mi tu, eto, tako malo nešto zapisujemo, raduckamo, ništa bitno, ni ozbiljno? „Oni drugi“ su stvarni talenti, sa stvarnim darovima. Dar koji smo mi dobili je malen, jako malen u odnosu na veliki paket koji je dobio čovjek do nas. Situacija prepuna paradoksa. Prepuna.
Moja prijateljica vjeruje u Boga. Na nježan i strastven način. Obraća mu se, zahvaljuje za svaki trenutak, za svaku ljepotu, za sve što osjeti,
iskusi. Obraća mu se nježno i zahvalno, na način na koji se obraćaš nekome s kim si intiman. Vjeruje u sve osim u sebe. U svoje darove. Taj isti Bog joj je dao ogromnu kutiju s darovima. Nije ostala neraspakirana. Otvorena je i obilje curi u svakom trenu iz te kutije. Ona jednostavno ne vjeruje da su to njeni darovi, iako na svakom piše njeno ime. I paradoksalno je zahvalna na njima, iz dubine duše i istovremeno ne zna reći hvala ti za to što mi dao i što mi daruješ. Taj veo nije maknut. Kao da su tu zabunom ostavljeni, iako je njeno ime pažljivo napisano najljepšom kaligrafijom. Čekam trenutak kad će pogledat u njih, zahvaliti za primljeno i shvatiti da je njeno samo taj dar vratiti onom od kog je došlo. Na radost i sreću svih nas.
Otvarajte svoje darove, dijelite ih u svom silnom obilju u kojem su vam dani. Ne dozvolite da mašne na vašim poklonima dobiju prašinu.
Uostalom, da vi darujete nekog, a da taj netko ni ne otvori poklon bili bi barem malo uvređeni i smatrali bi da je to u najmanju ruku nepristojno, zar ne? 😉
I da, zahvalna sam joj beskrajno. Beskrajno. Možda sam upravo zbog nje, zbog boli koju osjećam kad čitam njene rečenice ja počela mahnito otvarati svoje poklone i zahvaljivati na svakom, pa i najmanjem među njima.
Hvala Sanja!