Uživam

Moja djeca su često uključena u procese stvaranja, doduše više kao promatrači nego sudionici. Negdje je to moj totalno privatan proces i nisam baš presretna kad mi postavljaju sto pitanja dok nešto radim. Što je ovo? Što znači? Pitaju me dok ja panično pokušavam uloviti „ono nešto“. Nisam baš najstrpljivija u tim trenucima.
Priznajem da se zbog njih moja kreativnost razvijala u smjerovima u kojima možda nikad ne bih išla da nije bilo njih, da nisam željela napraviti nešto baš za njih. Zbog njih su i nastali moji „dječji“ angeli.

Došlo je vrijeme kad želim raditi nešto drugačije, nešto što me zove iznutra, negdje još uvijek nedefinirano.
Dok lovim „to nešto“ unutar sebe treba mi mir, treba mi neka moja praznina, treba mi nedostatak očekivanja. Ne smetaju mi samo djeca, smetam sama sebi s očekivanjima. Smetam sama sebi s razgovorima u svojoj glavi, previše promišljanja je tu prije skoka.

Međutim, svakih toliko postoje sjajni trenuci s moje i s njihove strane. Ja se uspijem pusti, a oni naglas uživaju u onom što sam napravila. To su trenuci čiste sreće. U ovim crtežima je taj sretan spoj mog i njihovog zadovoljstva. Priznajem da mi je njihovo mišljenje bitno jer ih se ne da nagovoriti da im se nešto sviđa, ako im se ne sviđa. Uživala sam u kćerinom pogledu kad sam uokvirila crtež i kad me pogledala širom otvorih očiju i rekla- wooow, mama ovako treba izgledati crtež koji se kupuje u galeriji. I umjetnik i mama su bili presretni.
Kad radim, obično puno radim pa radova zna biti svuda naokolo, samim time znam zaboraviti na njihovu ljepotu. To je nešto što traži da se rodi i kad je stvoreno, ponekad postaje nebitno. Ponekad.

Ponekad, kao s ovim crtežima, uživam u onom što sam napravila, uokvirim i istaknem ljepotu koju sam pokušala (nadam se i uspjela) uhvatiti.