Petoljetka
Vladarica kaosa. Tako ja sebe nekad od milja zovem. Često radim stihijski, a moj glavni argument je uvijek isti- Svemir je nastao iz kaosa. I potpisujem to.
Prije svega, to zahtjeva fleksibilnost. S obzirom da nam svakidašnji život nosi puno dnevnih zadataka, lako uplovimo u želju da sve držimo pod kontrolom.Jedan od glavnih zadataka je zapravo nešto kontra.Prestanak određivanja načina na koji će se nešto dogoditi i usmjeravanje svog djelovanja na praćenje impulsa (ono što osjećamo da bi trebali napraviti iako nam nekad to ne izgleda kao logičan korak). Osnovna ideja, kao i smjer bi trebao biti postavljen i tu kaos nije potreban, dapače- nepoželjan je.
Kako mi je zanimljiv period (vidim da većini je) krenula sam malo sa preslagivanjem ormara i glave.
Shvatila sam da iako sam dijete socijalizma, nemam svoju viziju petoljetke. Nekad sam ju imala. I onda je nestala.
Imala sam postavljene ciljeve i želje. I ostvarile su se većinom. Radila sam na tome. Puno. Kuća i djeca. Sad je došlo vrijeme baš za moju petoljetku, nevezano uz kuću i djecu. Tu sam većinu stvari postavila na noge, a ono što nisam je u planu.
U nekoliko navrata sam se srela s vođenom meditacijom koja služi za lakšu vizualizaciju i postavljanje ciljeva. Ideja je da komuniciraš sa sobom u budućnosti, sa onom koja je ostvarila svoj cilj i koju možeš pitati na koji način je to napravila. Nije mi išlo. Nikako mi nije išlo. Baš sam bila očajna s tim. I očajna s idejom da nemam viziju sebe za pet godina. I nad tim sam zdvajala danima. I u trenutku kad sam otpustila- došla je vizija. Mojoj sreći nije bilo kraja. I još uvijek nema. Jer je vrlo oslobađajuće iskustvo vidjeti smjer u kojem ideš. Nije bitno vidjeti sve korake, ali vidjeti neku sliku je sjajno iskustvo. Naravno da je bolje vidjeti što više detalja. Najvažnije je osjetiti to kao iskustvo. Kao nešto što je obavljeno. Potrebno je imati na umu da je to ipak neko previđanje i da je fleksibilnost potrebna.
Zašto je to toliko važno? Ne za dane kad radimo ono što trebamo raditi i ne razmišljamo o bilo čemu, nego radimo. To je jaaako potrebno za dane kad nam se čini da smo se pogubili i da ništa što radimo nema pretjeranog smisla.
U tim danima divno je imati petoljetku pred očima i usmjeriti kompas. Da, da, to sam htjela! To mi je smjer. Vraćam se na cestu! Odjednom vam je upaljen ruter i imate smjer. Olakšanje!
Ako ste ljudi koji imaju svoju viziju- čestitam vam. Od srca. A ako pak nemate, ne zaboravite da nije kasno, potrebno je samo malo rada i propitivanja. Uzmite svoju moć u svoje ruke i krenite na svoj put.
