Strpljenje.

Osjetila sam potrebu da pišem o njemu jer nisam sigurna kako stojim s tom tematikom, pa ovako razmišljam na „glas“. Nekad mi se čini da sam ja osoba koja bi sve imala jučer. I koja ne uživa u putovanju nego dolasku na cilj. Iako svi kažu da je stvar u putovanju. Pokušavam se složiti s tom mišlju. Pokušavam. Ali činjenica je da kad putujem, najviše uživam u odredištu. I jedva čekam da stignem i ljutim se što teleportacija još uvijek ne radi. I ne pomažu mi divni krajolici- u krajolicima uživam kad sam na tom mjestu na kojem boravim neko vrijeme.

Kod pospremanja ne uživam u trenutku dok pospremam, već u onom trenu kad je sve gotovo. Tih divnih 5 minuta posvemašnjeg reda i mirišljavosti. Jedino kad čitam nisam nestrpljiva. Obožavam debele knjige s puno unutrašnjih svjetova. S druge strane,nekako mi se čini da je dio mene totalno strpljiv. Jer ne pristajem na kompromisna rješenja gdje ljudi već davno odustaju i mogu čekati godinama da napravim nešto baš na način na koji sam htjela da dobijem. Neću reći da ne napravim neki razuman kompromis jer bih lagala, ali sam generalno nesklona istima ukoliko kače dio koji je meni jako bitan.

Kao što vjerojatno znate, imam četvero djece. Četvero divnih i totalno različitih osobica. Najmlađi sin je šampion nestrpljivosti. Kad god da kreneš raditi što te zamolio da napraviš, već je kasno. Jer je to trebalo biti materijalizirano odmah. Ili još bolje, prije deset minuta. I trudim se ispoštovati tu njegovu narav, al to fizički ne ide. I dobro je da ne ide jer, Bože moj, nije uvijek sve dobro dobiti odmah. Navodno.
Tako su nas učili.

Danas znam da ono što nisam dobila, nije bilo moje. Ili nije bilo moje za taj trenutak kad sam to htjela. Nekad jer me negdje čekalo nešto bolje, nekad jer želja nije bila dovoljno jaka. Nekad se samo tim tješim i ne pomaže mi pretjerano. Za ključne situacije u životu ipak vrijede prethodne rečenice.
Priča se da ne bi bilo dobro da nam odmah sve padne u ruke. Ne bi uživali u tome toliko. I dio mene se slaže jer se sjeća djetinjstva i očekivanja i skupljanja novčića za nešto što nam je bilo bitno. 

Ova odrasla žena nema više strpljenja za stavljanje na stranu novaca za kosilicu, recimo. Radovala bih joj se neizmjerno da ju sad imam u drvorištu. Sad- istog trena. Moja radost ne bi bila ništa manja.
Pa si nekad mislim, ma dovraga i to strpljenje. Koliko dugo ga moram njegovati. Zar moj karakter već nije dovoljno očvrsnuo? Koliko dugo moram čekati za ono što mi treba i što želim?  

Kao kad gledaš tortu koja se hladi. Divna je i gotova, a ti i dalje gledaš. Strpljivo? Nisam sigurna baš.

Ono što me najviše naučilo strpljivosti je priroda. To je bio najveći dar kad sam se preselila iz grada. Saznanje da je za sve potrebno vrijeme. Da grmu treba tri godine da prihvati mjesto na kojem je i da doista krene rasti. I da sve ima svoj ritam koji se ne da požuriti. Ma koliko god bi mi htjeli. I da postoji vrijeme sijanja (ma koliko ono bilo u različito doba godine), vrijeme za rast i vrijeme za ubiranje plodova. Ono što bi bilo divno za naučiti je kako posijati i posaditi da u svako doba imamo plodove od nečeg, a ne da mjesecima nestrpljivo čekamo prvi cvijet. Jer lekcije iz vrtlarenja nam govore da u svako doba godine nešto zeleni.
I onda lijepo sjednem udahnem, izdahnem i polako, strpljivo, dalje…