24. October 2013.6. April 2015. by Andreja Hotko Pavić

Vraćanje osnovama (opet)

Vraćam ovaj blog onom zbog kog je i rađen. Sebi. Trebala je to biti podsjetnica na stvari viđene u danu, na rad, na stvaranje, na užitak. Ubila sam ga svojom pretencioznošću. Htjela sam da bude vidljiv svima. Na kraju je prestao biti vidljiv meni. I da, stavila sam sjajne tuđe fotografije i stavila sam ono što mi se sviđa (nisam tu nimalo lagala), ali sam stavila premalo sebe.
A trebalo mi je zbog mene.
Vidjela sam predivnih fotki na Pinterestu zadnjih mjeseci, predivnih blogova, prekrasnih mjesta. I da, to je mjesto koje liječi moju dušu, puni me ljepotom, moj mali umjetnički spoj svaki dan…
Ali ja ne mogu pisati blog na engleskom. Premalo ga znam. I nije važno. Za mene. Znam koliko znam, učim svaki dan i možda ću jednom dovoljno znati da to bude tečno. Sad ne znam. I to je ok.
Sad mi trebaju moje bilješke. Ma kakve one bile.
I moje fotografije, ma kakve one bile. Moje su i bilježenje mog kuta gledanja i osjećanja.
Ta potreba za perfekcionizmom je fakat grozna. I ubija svaku vrstu kreativnosti.
Bila sam je se riješila na nekoliko godina. I to su bile kreativno vrlo dobre godine za mene. I onda se opet uvukla…potiho. I zaskočila me dok nisam gledala.
I odjednom je bila svuda oko mene, u svakom segmentu mog života.
Sva sreća pa izgleda da mi nije prirođena, nego stečena navika. Te je puno lakše izbaciti.
Pa smo se pogledali perfekcionizam i ja i dogovorili da je vrijeme za prijateljski razlaz.
Svatko na svoju stranu. Neka gnjavi nekog drugog.Mene taj odnos ne zadovoljava i štetan je za mene. Kako u svom svakodnevnom životu ne njegujem odnose koje su štetni za mene, odlučila sam se za razvod s tim dijelom sebe. Sporazumni prekid zbog neslaganja karaktera.Odlučila sam i maknuti težinu u svom životu gdje god i koliko god je u mojoj moći.