Život je da se živi
U malom noćnom razgovoru pričala sam s prijateljicama o svojim željama/planovima/svijetu onako kako ga ja vidim. Nije malen. Planova je puno. Odustala sam od tog da ih zovem želje. Želje ostaju negdje, u ladicama pohranjenje, daleko od očiju i srca koje se nada i kuca snažno.
Pitala me prijateljica da li će mi biti dosta ako to samo radim, a nitko to ne kupi. Da li ću biti sretna? Da li ću biti zadovoljna?
Većinom da. Jer moju sreću grade tisuće malih stvari. Oblaci i drveće, ruka mog djeteta, dobro skuhani ručak, smijeh s prijateljima… Mogu biti sretna bez ikakvog razloga, kao što mogu biti nesretna bez ikakvog razloga.
Uvijek ostaje onaj dio gdje imamo osjećaj realiziranosti. Da li vi bili baš, baš sretni da radite nešto što jako volite raditi, a da to ostane totalno nezamjećeno od bilo kog drugog? Kod nas umjetnika je ta potreba možda vidljivija, ali nije ništa veća nego u bilo kom zanimanju. Čemu graditi kuće u kojima nitko ne stanuje? Čemu biti liječnik ako ne liječiš nikog? Čemu tramvaji koji stoje u spremištima? Sve oko nas je stvoreno za nas. Da bi nam olakšalo život, uljepšalo i služilo nam za našu zabavu. Ok, ovo se možda ne odnosi na Poreznu upravu, ali u široj slici čak i na nju ;).
Čemu glazba ako se ne svira, čemu slike ako ne vise po zidovima, čemu knjige ako ih nitko ne čita? Taj dio nas nam treba. Taj dio nas koji gradi svijet treba druge ljude da žive u njemu.
Voljela bih da gradom korača žena u mojoj suknji s osjećajem da je cijeli svijet njen. Voljela bih da netko obriše čašu krpom s motivom koji sam ja stavila na nju, da skuha svoj ručak i stavi ga na tanjur koji sam napravila za njega. Voljela bih da taj netko pogleda fotografiju na zidu svog dnevnog boravka i uđe u to mirno mjesto i ostavi hektiku dana…
Voljela bih da ono što napravim živi u svakodnevnom životu ljudi koji imaju senzibilitet sličan mom. Koji vide ljepotu i svjesno ju biraju jer čini razliku u njihovim danima, jer čini razliku u malim dnevnim ritualima, jer im to što vide mijenja dan.
Da li ću biti sretna ako sve što radim živi u samo u virtualnom prostoru? Održavano na aparatima?
Pa ljudi dragi, sve što mogu reći je-
Život je da se živi!
