Nemoć i moć

Dječja ljetna dosada pomalo uzma maha. Živeći u ratnoj zoni zauzimam stav- što se treba dogoditi, dogoditi će se… Kako s djecom, tako i sa svim ostalim u životu.

Utihnula sam iako moj život nije utihnuo, ni život oko mene.
Otišao je divan čovjek kojeg sam znala cijeli svoj život. Čovjek legendarne blagosti iz čijih usta nikad prema nikom nije upućena ružna riječ. Voljen. Ljudi koje volim prolaze te neke nemjerljive tuge svog života. Ne mogu ništa, osim dahom biti tu.

Na drugom kraju svijeta, van mog fizičkog dometa netko kog volim otkriva nove svjetove i po prvi put proživljava neke stvari u životu. Mogu samo dahom biti uz njega.

Netko kog volim je u bolnici i čeka operaciju. Mogu biti tu i pratiti dah i to je sve što mogu.

Negdje dolje na jugu, gomila ljudi u vlastitoj nemoći i moći. Mogu samo dahom biti tu…

Radim neke svoje stvari, polako, tiho i uporno. Gotovo nevidljivo.

Priča se o nekom tko nudi jednostavna rješenja za komplicirane probleme.
Jeftina,”petparačka” psihologija.
Razmišljam o tom dišući polako. Postoje li jednostavna rješenja za komplicirane situacije ili smo skloni kompliciranim rješenjima za jednostavne situacije?

Život je u svakom trenu pun svega. Živimo u rasponu i često ne primjećujemo ono što nam je ispred nosa. Neka jednostavna rješenja. Meni osobno dobro dođe to pojednostavljenje kad se upletem u mrežu svojih i tuđih misli, situacija, osjećaja. Kad zaboravim da je najbolje što mogu napraviti- disati.

Primjetno. Pratiti život kako se kreće unutar mene. Mozak si misli, što si misli. Obično nam on pruža argumente za moć i nemoć. Zapravo, obasipa nas razlozima koji jačaju nemoć.

Kad smo u moći ne trebaju nam razlozi za djelovanje. Ne trebaju nam opravdanja.
U moći smo jasni, djelujemo. Bez potrebe da objašnjavamo.

Kad zapnemo najbolje je baviti se jednostavim rješenjima. Stati, udahnuti i primjetiti da smo živi.
Kad možemo djelujemo, kad ne možemo- ne djelujemo. Jednostavno je, zar ne?

Ah, ta petparačka psihologija…Volim ju. Jer govori o svemu onom što znamo odavno, a ne živimo, samo nas podsjeća. Na osnovno, ljudsko, jednostavno.
Pomaže mi, krati mi razlomke u glavi, krati mi gomile rečenica, misli, stranica koje se množe u glavi.

Dahom sam tu.
Odabirem da li ću djelovati ili ne.
Moć?
Nemoć?