Trenuci opuštanja
Vrijeme je za novi post. Malo umjetničko promišljanje usred bure u svakodnevnom životu. S obzirom da smo cjelovita biće, događaju se neka preklapanja. Kako smo u preuređenju i bavimo se konstrukcijama, tako zamjećujem i konstrukcije oko sebe. Teško mi je bilo napraviti izbor fotografija jer su različite u interesu, načinu gledanja, a prvenstvneno u osjećaju.
Znam da slika govori tisuću riječi, ali za ove fotografije trebat će još nešto riječi. Prvenstveno, ja ih ne gledam kao crno-bijelu fotografiju. Kad fotografiram “bez boje” zanima me ono što je iza. Ono što se na prvu ne vidi. Bilježim nešto što mi se čini kao divan crtež u prostoru, grafika ili pak goli oblik nečega.
Fotografije su uglavnom bez kontrasta jer bilježim mir koji osjećam kad zaustavim vrijeme. To se pogotovo odnosi na fotografije žica koje crtama dijele nebo i zovu me da zastanem na njima. Nema drame. Ništa ne iskače, sve je u miru i ravnoteži. Jedini pravi kontrast je stvarni život u kojem je sve u buri, kretanju, pomaku, neredu.
Negdje moram oči i dušu odmorit, negdje moram u miru udahnut. I izdahnut.
Daklem, pred vama su moji trenuci opuštanja. Moj mali zen. Moj mali haiku.