Dijete odlazi

Dijete, koje to više nije, odlazi iz kuće. Razlog zašto šutim danima. Danas je kupljena karta.
Zagreb- Copenhagen- Helsinki- Outokumpu.
Crta prema sjeveru. Gdje ga čeka njegovo nešto, gdje ga čeka njegov netko.
Otvorio se put na čudesan način. Svemir se uroti kad znamo što želimo. Trenutno najmanje na tri mjeseca, a ako bude onako kako si žele, trajno.
Sjećate se situacije prije dvije godine? Kad ste mi pomogli da skupim novac da bi se konačno vidio s Jonnom? Puno vas je pitalo kako je to, da li još funkcionira. Očigledno, funkcionira. Spremni su za slijedeći korak.

Sretna sam jer ima nekog svog, sretna sam jer ima dovoljno jaka krila, sretna sam jer želi letjeti.
Puno je tu upitnika i osim kupljene karte jako puno poglavlja, vrata i mogućnosti se otvara. Bez obzira na to koliko godina imamo, zapravo nitko od nas ne zna što nam donosi sutra. Gdje ćemo biti, kog ćemo voljeti, što ćemo raditi. Blagoslov i prokletstvo istovremeno. Volimo imati svoje sigurnosti i male garancije po putu. Realno, to postoji samo u našim glavama. Nije način na koji se život ispoljava. Mi smo ti koji se čvrsto drže za slamke i tek u rijetkim trenucima dopuštamo si da budemo laki poput oblaka i nošeni vjetrom, da se pretačemo, rastemo i smanjujemo, mijenjamo oblik, bez da pokušavamo kontrolirati sve prirodne procese.

Trenutno sam usred tog jednog, sasvim prirodnog procesa koji mi zapravo govori da sam dobro odradila posao majke. Bar u nekom segmentu. Dala sam mu krila, na njemu je da leti. Nisam ga poklopila staklenim zvonom.
To je divno, da, ali…

Ali… Dio mene jedva piše ove rečenice. Uopće ne mogu shvatiti koji dio mene je toliko tužan, jer nema ni jednog razloga za tugu.
Bar sad živimo u vremenu kad se možemo vidjeti svaki dan. Čuti sto puta ako želimo.
Događa mu se sve što želim svojoj djeci. Slijedi svoje srce i hrabar je u tom.
Što nam više u životu treba? Sve ostalo se plete između te dvije niti. Osim što hrabrost zapravo ni ne osjetimo kad je riječ o nama. Jer srce toliko jako vuče da briše granice koje nam govore da nešto ne možemo. Jednostavno ih ne vidimo. To je blagoslov života.

Život je zapravo predivan u maestralnoj jednostavnosti. Jednostavan je kad surađujemo, kad se ne borimo, kad nismo otpornici, kad prigrlimo ljepotu i čudesnost puta koji ne poznajemo, kad smo otvoreni za mogućnosti i kad smo spremni otvoriti bilo koja vrata jer shvaćamo da ne postoje kriva. Svaka vode nekud.

Potrebno mi je ovo podijetili s vama. Dijelom zato jer su neki od vas u tom skupa sa mnom gotovo od početa, dijelom zato jer to moram izbaciti iz sebe i vidjeti napisano. Što god napišem jasnije vidim. Štogod napišem znam da je proces iznutra prođen, jer da nije, ne mogu to ni izgovoriti, ni napisati.
Eto, tako je kod mene. Kako je kod vas? 😀

You may also like