Koga briga?

Posljednjih godina vrijedno učim neke stvari, vrijedno kao u školi. Rezultat je isti. Gomila nepotrebnih činjenica u mojoj glavi, više razloga koji me zaustavljaju (jer više znam), više tuđih misli u mojoj glavi (jer slušam) i zatomljivanje onog što jesam.
Ako sam svoja, onda sam previše. Po čijem mišljenju zapravo? Po kom se mjerim? Čije glasove čujem?
Slažu se rečenice koje slušam/čujem.
Danas je moja draga, draga prijateljica Martina Kax Šalov napisala nešto:

Ako.
MARTINA KAX SALOV·TUESDAY, OCTOBER 23, 2018
Ako nešto napišeš onda to postaje istina. Ili napišeš samo da postane istina. A kuda s onima šta nije napisano. Izgovoreno. Šta s tim. Hoće li vam jednom biti žao. Šta bi sve napisali kad ne bi bilo posljedica? Kad bi znali da se ništa loše neće dogodit. Da nema sutra. Hoćete li nakon šta ovo pročitate?

Piknula me. Piknula me na dobar način. Sve što nisam napisala, a mislila sam. Sve što nisam rekla, a mogla sam, sve što nisam pokazala, a htjela sam. Da ne bih bila previše. Kome? Na svojoj stranici. Pa ne mora ju pratiti nitko tko ne želi. Ne tjeram ljude ni na šta (sad se malo naglas razgovaram sama sa sobom). Niti da čitaju ono što napišem, niti da gledaju fotografije, niti da kupuju moje radove.

Svakih toliko se zaustavim u nečem. Ne znam točno zašto. Obećam si da neću više i ponovo ustuknem u nekom dijelu. Povučem se i budem manje ja. Jer sam intenzivna i sve čime se bavim je intenzivno. To je moja priroda. Zadnja ostajem na tulumu, zadnja odlazim na spavanje, kad radim, radim manijakalno, kad pospremam, pospremam manijakalno. Kad volim – volim, kad sam ljuta kao orkan sam. Kad tonem, potonuće Titanica je scena koju možete staviti kao ilustraciju. Nisam mlaka i osim vode i rakije koju pijem, ne volim ništa mlako. Stišćem ruku – prejako. Svijet upijam punim plućima tako da me nekad zaboli oštrina udaha. Na momente kaotična. Činjenica da je Svemir nastao iz Kaosa je nešto što me dugo tješilo i guralo naprijed. S obzirom da stvaram svoj mali Svemir, logično da je da je Kaos tu ponekad jer je dio Stvaranja.

Toliko puta sam nešto napravila i nisam podijelila svu tu sreću koju sam osjetila u trenutku kad sam radila, kad je stvoreno. Kad je spojeno – kad je oživilo. Jer nije vrijeme i koga briga?

Zbilja, koga briga? Osim što nekog možda pikne nešto moje, kao što je Martina piknula mene i izvukla nešto što trebam reći. Jer je vrijeme, jer je pravi dan. Nije bitno što zapravo ljudi misle o meni ili o vama. Ljudi uvijek imaju neko svoje mišljenje i konstrukciju o tome tko su drugi ljudi, kakvi su i što žele. Jedino što je zapravo bitno u toj cijeloj priči je interakcija. Kako djelujemo jedni na druge. Kako nas drugi ljudi potaknu ili ugase. Oduzela sam si zadovoljstvo punije interakcije s vama. Sama sebi, lišila sam se dijeljena svoje sreće, lišila sam se toga da podijelim svoje male pobjede nad sobom. Kao što sam rekla, kad radim – radim, pa sam često pomislila da ne želim (jer ne želim) da to što radim izgleda površno (jer nije) zbog tog što je “brzo” napravljeno. Možda i je. Možda je napravljeno brzo jer imam 30 godina rada iza sebe u prstima, neprospavane noći provedene u razmišljanju i vizualiziranju onog što želim napraviti. Zaustavljala sam se i zbog razmišljanja ako napravim onoliko koliko mogu napraviti kad radim, kud ću sa svim tim (pa kupit ćete- logično, zar ne 😀 )? Zaustavljala do trenutka kad osjetim da ne mogu više i razbijem branu (o, ne, ja ju ne otvaram, nego razbijam), pa se sve izlije van.
Brzo? Trideset godina rada je sve samo ne brzo.

Kao što rekoh, nikog ne tjeram na ništa, ne oduzimam slobodu mišljenja, stvaranja ili življenja bilo kom, ne određujem što je ispravno, a što ne. Krajnje je vrijeme da slobodu koju dajem ljudima da u mom društvu/ prisustvu budu što god žele biti dam u potpunosti i sebi.
To sam ja, u svom rasponu, tu s vama. U životu koji ima cijeli svoj raspon. Netko tko ima izvrsne dane, kao i one druge. I one u kojima gotovo nema pulsa (ti su najgori 😉 ).

Eto, to sam htjela napisati, pa prešutjela.

You may also like